GEOREIS PONOVO JAŠE
Što propusti Deli Haris, to dočeka Starina Reis.
Kad se spusti Harisu, digne se reisu.
Nije trebalo prečekati da se katastrira i evidentira sva šteta Josipovićevog žaljenja koje, kad se prevede na turski ili arapski, ovisno kako ko laže o svom porijeklu, znači izvinjenje za zločine Hrvatske i Hrvata dobrim Bošnjanima i još boljim Državnjanima.
Kao ni na pravo tumačenje Harisovog ispada u gostoprimnom stolnom gradu Mostaru.
Reisul Cerić je dao intervju Rojtersu u kome iznosi precizna uputstva za rukovanje odnosom prema BiH od strane Tadića, Beograda i Srbije. To strani inkvizitori, okupatori i kolonizatori zovu Mapa puta. Reisul kaže da su to što je Tadić medio u Mostaru samo suze prevarantske, da Deklaracija o Srebrenici znači ruganje žrtvama i najavu novog genocida, da Evropa ne treba da se zavarava. Tadić i Beograd, ima, mora, veli reisul, ispuniti dva uslova - jasna osuda genocida, izvinjenje žrtvama "bez ijednog ali", te javno obećanje svijetu "da neće ponoviti genocid protiv ikoga na Balkanu".
Cerićul je pozdravio potez predsjednika Hrvatske Ive Josipovića, “koji se izvinio za ulogu njegove države u proteklom ratu u našoj zemlji”.
Koliko sam shvatio Posipovića, čitavo vrijeme se posipa i ističe: niste čitali, on je izrazio žaljenje.
Iz obraćanja islamskog poglavara Rojtersu moguće je zaključiti dvije stvari:
• Štagod kanio i mislio predsjednik Hrvatske, Sarajevo, ono temeljno, Izmeno, fundamentalno, političkovjersko, njegov gest je shvatilo kao proglašenje Sarajevske Bosne Jedinim Herojem, Jedinom Žrtvom, Jedinim Slobodarem. Istovremeno, to Sarajevo je Hrvatsku izjednačilo sa Srbijom. Samo što se Hrvatska prva „izvinila“.
• Silajdžićev istup u Mostaru nije bio incident trulog političkog lava iz stospostotnog bih-kaveza (Harise – tur. Lav) već koncept, najava koncepta, koji će dugoročnije trovati odnose Sarajevo – Beograd. A ovo sa Rojtersom, to je izjava Cerićeve podrške Silajdžiću i na oktobarskim izborima i papirić opravdanja za mostarski incident, kako bi i drugi u Saraju, znali šta je na stvari.
Pa, vrijeme je da se počne: Izvinjavam se što je neko 26. oktobra, 94., oko 1 čas i petnaest minuta pucao na mene sa Kote 946 i isjekao sav moj grudobran pa sam ostatak noći ležao na vreloj tanadi. Posebno se izvinjavam reisu što se te noći počešao po guzici zbog toga.

PJESMA MRTVIH JUNAKA
RODOZVJERSKIH RATOVA
(sve najgore povodom smrti rasima delića)

Rasuti smo po zemlji.
I pod zemljom.
Više nas je mrtvih mego živih.
A i oni što po zemlji hode,
Žedni su vode i slobode.
Stari smo krenuli u ratove
A ne mladi ko sedam sekretara skoja
Pa da vlast bude moja i tvoja
Decenijama, ko u komunista.
Rake, zatvor, pritvor,
Ševeningen, ilegala, tor,
Koljač, krvnik, zločnik,
Mina, mezar, poročnik,
To su riječi koje nas prate,
Druge vjere i nacije brate.
Niko od nas nije uzletio u heroje
U junake, u šehide, među biste,
Spomenike, hodočasti,
pa ni do najobičnije časti.
Kada neko od nas umre, brate,
Nema o mrtvima sve najbolje
Nego sve najcrnje, najgrđe i najgore.
Nek je crko, nek se crvi slade.
Pominju nam petokraku, Franju, Slobu i Aliju,
Svako na nas diže rasplodnika
I pominje nam porodicu, obitelj i familiju,
progone nas kao zvijeri,
Nema ljudi, starih, mladih
Koji bi se podičili nama,
Nismo na slikama
Iznad školskih klupa.
Iza nas ostanule samo masovne grobnice,
Etničko čišćenje, razorena ognjišta,
Majke, žene, savezi, udruge, miništa,
Invalidi, amputirci, kukulelci.
Ostanula samo mržnja, starih, mladih
Dok smo ratovali i još nerođenih.
Na pogrešnom putu, draga braćo,
Heroji smo bili, komandanti, generali.
Borba, istorija, pokret, pamet, čast, sreća,
Za dva broja nam je bila veća.
Za života nismo bili ništa, marginalci, marionete
A za smrti postali smo niko, nastranika mete.
Evo, umro Rasim, general, komandant armije.
Niko plako nije. Ko da ni živio nije.
Rasim umro a Karadžić u Hagu.
Slobo umro, umro Franjo, Boban umro,
Ejup u Londonu, Šešelju se napušili,
Gotovina čeka, Praljak i ostali generali.
Ratka nema ko Godoa, „uhapsiti“ više i ne pali.
Gdje smo bili, nekadašnja braćo, niđe.
Šta smo radili, časni protivnici, ništa.
Neki drugi uživaju čast, vlast i počast.
Pare, jare, limuzine, žene fine.
Idu na izbore. Izvinjavaju se drugom mnoštvu.
Na našoj borbi, na našoj krvi i junaštvu.
Oni ulaze u istoriju a mi u zemljicu, braćo protivnici.
Umro Rasim. Vele nek je.
O pokojnicima sve najbolje, reče jedan.
Nek se crvi slaste, maste, časte, reče deset.
Sahraniti kod Alije, odlučiše patrioti Bosanlije.
Nema veze, ni kod Alije značaj više nije.

ČETIRI ŠAPE ZA RAJ
Crne pasije oči uvijek su tople.
Strah i led ulijevaju zubi.
Vjerujem da psi znaju da im je život pasiji. I da su se, od kako su prišli ljudima, pomirili s tim. Tada su se, ipak, opredijelili za bolje, između divljeg i tog novog, pasijeg života.
Da li je to njihovo saznanje i ta pomirljivost sa pasijim životom, glavni izvor topline pasijih očiju, ne znam.
Kao što ne znam, i ne zna niko, kako, na operacionom stolu veterinarske stanice, onako mirno i toplo mogu da gledaju oči jednogodišnje beogradske keruše kojoj su ljudi odsjekli svečetiri šape i ostavili je na bespuću velegradskih parkinga i trotoara.
Vijest kaže da ljekari procjenjuju da je pod automobilom ležala šest, sedam dana i lizala svoje dlakave patrljke dok su joj kosti rasijecale jezik a meso se trovalo i trunulo. Sedmog dana djevojka je došla da pokrene svoj automobil i, srećom, vidjela kerušu.
Nije se opirala, nije režala, nije čak ni cvilila ni zavijala. Ništa pasije nije pokazala prema ljudima. Ljekari su načinili rendgenske snimke, skratili kosti, dovoljno da se meso, kome se morala odstraniti trulež, može sašiti tako da kosti ostanu unutra.
Previjene su četiri bivše šape.
Bijelim zavojima kroz koje probija krv i koji, zbog toga, podsjećaju na poljsku bolnicu i rat.
A dva crna oka, gledaju jednako toplo, kao da su svečetiri šape tu. Samo što stalno leži na strani. I ne može sama da se okrene.
Razmišljaju u veterinarskoj stanici kako da načine i nabave proteze.
Ne vjerujem da keruša može da savlada proteze. Kao što ne postoje proteze za neljude. Kao što ne vjerujem da zbog stotina agresivnih pasa lutalica, u velikom i u malom gradu, treba nekoj umiljatoj jednogodici, mješanki, koja je, dakle, potomak, mnogih generacija pasijeg velegradskog života, odsjeći šape.
Vjerujem da je u redu da se, evropski, bjelosvjetski, uvede red na ulice, da se višak životinja smjesti u azile, da je uredu da ima ljudi beskućnika ali da ne smije da bude pasa beskućinika.
Mada se može postaviti i ljudsko pitanje. Ako ima ljudi lutalica, zašto ne bi bilo i pasa lutalica.
Sve ovo razvlačim da bih pobjegao od glavnog pitanja. Zar nije dovoljno da smo jedni drugima neljudi već moramo biti neljudi i prema životinjama. Nije ravnopravno. Možemo jedni drugim biti krvavim zubima za vratom. Ali životinje ne umiju da se brane, da organizuju noćne straže, da imaju paravojsku.
Šta li je sjekač šapa, i njegovi pomagači, želio da kaže velikom gradu. Da li da krikne što je u njemu niko i ništa, da li da se pokaže pred svojom družinom, da li da ispadne laf pred nekom prigradskom curom.
Kažu da bi mogao da dobije do tri godine zatvora. Kad bi ga našli. Ne znam da li je za zatvor. Mislim da se, jadnik, liječio nečega, da se oslobađao đavolčića i krvopija u svojoj izgubljenoj duši, i glavi, koje je smoždio velegradski asfalt popljuvan i razmazan jutarnjom trkom za još jednim danom života.
Mislim da je njegova podsvijest htjela da uzme četiri šape od dobroćudnih očiju i ode u raj.
Zato, oči ljupke keruše gledaju tako mirno, bestužno, miroočno, bez trunke zlog talasa, kao jutarnje more koje, negdje u daljini, odlazi u nebo.
Sigurno znaju da je nesretnik, neumnik i neljudnik, već otišao u raj. Tuđim šapama. A ona do svog raja, trotoara, tek ugašenih toplih automobila, zapuštenog grmlja u parkovima i odbačene hrane po kontejnerima, neće nikada više stići.

AHMATER U AHMIĆIMA
Ili Josipović u raljama sarajevskih šibicara.
Ivo Josipović se nije ni prije izbora, ni kasnije, zamjerio Srbima. Pod Srbima podrazumijevam bivše i sadašnje Srbe Hrvatske, Republiku Srpsku i Srbiju. Čak je, sa Tadićem, mudro i državnički, zaobilazio ili opkoljavao problem protivdržavnih međutužbi za genocide. Hrvatima Hercegovine je poručio da razumije glasovanje za protivkandidata jer se radi o zemljaku, podrijetlu... ide u Hercegovinu, ne zanima ga broj entiteta u BiH ali je za ravnopravnost koja uključuje Hrvate. Znači, velim, može i Treći.
Ali onda je, kako kažu javke, upao u mrežu i gvožđa politikokradica, Komšića i Lagumdžije. Taj državnički dio posjete Bosni i Hercegovini, odlazak u Hercegovinu kao i Tadićev u Republiku Srpsku ne može se smatrati dijelom državničkog protokola ili striktno međudržavnih odnosa, skrojen je od razgovora sa Predsjedničkim Trojstvom, na čelu sa Prljavim Harijem i od odlaska u Ahmiće i blizinsko Križančevo Selo kako bi se poklonio žrtvama, muslimanskim i hrvatskim, na tom malom području Viteza.
Srpska žrtvišta nisu predviđena za obilazak pa srpski parlamentarci nisu prisustvovali obraćanju Jospipovića u Parlamentarnoj skupštini BiH. Predsjedavajući Savjeta ministara, Špirić, osuo je takvu paljbu na Josipovića da mi se u prvi mah učinilo da je to moja izjava. Siroti predsjednik Hrvatske je gladio stvar pomirbom da će doći i u Banjaluku i posjetiti stratišta Srba.
Vjerujem da hoće.
Ali nije mu trebala jednočinka u režiji sarajevskih šibicara.
Time je, nenamjerno, uključen u podjele u BiH. I nije ništa učinio za Hrvate nego je najviše učinio za Harisa Silajdžića koji je u dva dana ponovo uživao u sladostrašću svoje protivsrpske psihomanije.
Amaterski za Josipovića. Kao i provincijalnost Kosorke Djevojke kod Obame.

HARIS KRVOLOKOGLU
Dabome da sam bio u pravu.
Ne treba Srbija da se izvinjava nikome. Niti da usvaja deklaracije o Srebrenici. Niti treba priznati genocid u Srebrenici, niti bilo gdje. Niti Hrvatska, ili Hrvati, treba da se izvinjavaju za Jasenovac. Ovdje to, jednostavno nije humanitarna pojava. Ovdje je to znak slabosti, znak priznanja vječne krivice i znak trajnog podđonskog položaja. Ne trebaju ni Bošnjaci da se izvinjavaju za ona dva, tri zločina, kako reče Tihić. Samo ti, sinko, radi svoj posao.
Znam da će sada svi da skoče na obznane i tam-tam: Vasić širi mržnju. Ma, nije tačno. Ja samo ponekad, jer je mržnja svuda oko nas, upalim pokoji reflektor. Ali, onima koji to misle: mislite i pričajte i dalje o Vasiću i mržnji. Ako će to pomoći vašoj mržnji.
Dakle, pitanje je koje je pitanje bolje:
1. Zašto ste ga pustili u Hercegovinu (Silajdžića) ili
2. Zašto Tadić beskonačno demonstrira mamaterezijanstvo.
PRVO. Silajdžić je primitivnim anadolskim, azijatskim, abartovanim krvoločnim balkanskim manirom jedan dobroćudni sajam, koji i nema neke velike svrhe jer je ekonomija tuberanska ali ima svrhu da se ljudi vide, kontaktiraju, čuju šta ko radi, razmijene vizitke ako ne i emajlirane adrese, pretvorio u novi zamajac mržnje i generator nestabilnosti. Silajdžić je politički kretenoid, to je jasno. Ali treba uzeti u obzir to da Turska bezrezervno podržava Silajdžića i da on ovo ne radi samo u svoje ime, niti u ime svoje stranke Za BiH bez Grahovca. Da li Turska u Beogradu i Zagrebu glumi bečke dječake a kada ode onda njen štićenik, baščaršijski dječak, divlja, ruši i uništava sve što je s mukom postignuto u smiješnoj diplomatiji 2 x 3.
Silajdžić je iskoristio gostoprimstvo Mostara, Hercegovine, Hrvata, da bi načinio transbalkansko zlo koje se neće tako lako oprati. Prije svega, u Srbiji će to radikalizovati opoziciju Tadiću i njegovim demo-soc-G snagama. Zatim, to će radikalizovati političku svijest Bošnjaka kojima se Silajdžić obraća ali i Srba u BiH. Pa dijelom i Hrvata, barem onih koji neće da trpe da se Silajdžić zaskakuje na Tadića koji kontaktira sa Čovićem.
Silajdžić na ovaj način želi da dalje odvoji Srbiju od BiH. I obratno. Da zaoštri odnose na Balkanu. To odgovara njegovom predizbornom marketingu ali odgovara i Turskoj. Na zaoštrenom islamsko-hrišćanskom Balkanu Turska tek ima šta da radi. Pisao sam nekidan o tome.
DRUGO. Tadić se izvinjavao za zločine koji su počinjeni u ime, sa pomenom i od strane građana, podanika Srbije. Išao u Srebrenicu. Donio u po Beograda deklaraciju o Srebrenici. Prihvatio onog čudnog ambasadora BiH u Beogradu. I nije pomoglo. Svilenko Tadić, istina dobio je još jednog imenjaka i suradnika, Svilenka Josipovića, i u Mostaru je nastojao dao bude fini Srbin. Nismo navikli. Ali se navikavamo da to ne donosi rezultate.
Da li će Tadić i Srbija umeti da pročita znake Harisa Krvolokoglua? Neće. A znaci su da treba da se okrene Hrvatskoj, kad već ima jednakotalasnog Josipovića, koji će doći među Hercegovce i koji je, makar predizborno, govorio o potencijalima Trećeg, a, Tadić, zaobići Sarajevo, ne slati tamo ni Vuka, otarasiti se Turske na kulturan, terezijanski način, to barem znade.
Baščaršijske autiste treba ostaviti u popodnevnom sokaku usmrdjelom od užeglog prežvakavanja jedne misli i dokuvavanja toza od pretprošlog stoljeća.
Ali, ne mogu cijeli tekst da robujem razumu.
Braćo Hrvati, niste ga trebali puštati u Hercgovinu.

BARSELONA I REAL, DVA ŽIVOTA
Barselona je pobijedila Real, u Madridu, na njegovom neosvojivom stadionu.
Moram priznati da sam to i očekivao.
O Realu razmišljam sa gađenjem. Ta manikratija, demonstriranje bogatstva, moći i kraljevstva, „kraljevski klub“, ponižavajući odnos prema svijetu, „galaktikosi“, kupovina i upropaštavanje igrača u čemu su stradali nebrojeni vrijedni dragulji, presudni za pojedine segmente igre, samo zato što nisu bili pogodni, kao ličnosti ili za javnost, da u svakom trenutku umjesto njih „igra mečka“, čarapski odnos prema trenerima, teatralizacija igre i kolektiva, preferiranje fudbalera kao klovnova i njihovih ludih žena kao pratećih klupskih zvijezda, zbiranje para koje su date u prelaznom roku i prijetnja njima kao neupitnim razlogom za pobjedu, razmišljanje o prodaji dresova više nego o igri... dio je razloga zbog kojih ne gledam Real kad ne moram. Takav tim i takav klub ubija zdrav osjećaj za uživanje u igri kakav je fudbal.
Samodovoljni gazde Reala, predsjednik kluba, prije svega, bave se javnim samozadovoljavanjem u snovima moći ne mareći što je ta apsurdna predstava potpuno izložena javnosti i upotrebljava je pri tome. Real se, još od prije nekoliko decenija odrekao igre. Postao je dobrovoljni rob zvijezda, izvikanih ili umišljenih. Zadnjih deset godina to je poprimilo poražavajuće razmjere u kojima je izgubljena igra tima. Da se razumijemo, ne mora ona biti unikatna. Neka ima bilo kakvu igru, pa makar „na kontre“ dvojice brzih igrača kao što su nekada bili Šarmah i Lato. Ali neka ima igru. Niko danas u fudbalskom svijetu ne proučava igru Reala, niti kaže da bi volio imati tim koji može da proba da igra kao Real, da, koliko im je u moći, realizuje tu koncepciju.
Drugu grešku koju Real čini jeste trenerska greška. Uredu, kupuje zvijzde, ima se može se. Ali onda se mora dovesti trener, dati mu vrijeme i ovlaštenja da može nekog fićrepića šutnuti na klupu ili prodati, a ne istresati se na starom i isluženom Raulu koji nikada nije podlegao zvjezdanim stazama teatra i slave nego se isključivo pregalački odnosio prema igri, rezultatu i timu. I od tog trenera zahtijevati igru. Ali, ne. U zadnjih deset godina, igrači Reala rade na terenu šta hoće a trener se već na poluvremenu usere u gaće čekajući otkaz i poniženje. U stvari, izuzetno cijenim budalu koja prihvati da bude trener Reala.
U utakmici sa Barselonom Ronaldo je bio smiješan. Nemoćan. Neprepoznatljiv. Igrači Barse, pa ni njegovi, nisu bili publika za njegove jednočinke. I da je Real imao igru, Ronaldo bi je upropastio. Mada je prava dijagnoza da se on ne može uklopiti ni u kakvu igru. Dok je mogao, Mančester ga je držao.
Barselona je tim koji ima nadimak, kao mlađa sestra. Barsa. O Barseloni se ne govori sa proseravanjem. Barselona ima dušu koju nosi još iz svoje škole za loptariće, dječurliju kojoj je bog dao talent i volju a kojima treba usaditi pregled, kombinatoriku, mikrotehniku, skok, start, šut... još u tom jezgru Barsa je družina, porodica, duh.
Barselona je dragulj sirotinje. Poznate su priče kako su Mesiju plaćali neke lijekove za rast. Kako su klinci tu dolazili kao sirotinja pa im je hrana bila lijek protiv gladi. Poznato je kako je Real kupio Samjuela Eta, crnog sirotana iz Afrike, pa ga onda niko nije dočekao na aerodromu u velikom i nepoznatom Madridu. U timu mu nije niko posvetio pažnju pa je otišao, ne sjećam se u koji manji tim, pa Realu u prvom susretu dao dva gola i guzičio ih, pred cijelim svijetom, u njihvom šesnaestercu. Kasnije je došao u Barselonu gdje spada i igrom i porijeklom. Šteta što nije imao bolje tehnike i osjećaja iz mladosti. Svejedno, koristio je Barsi. Realu nije, jer nije zvijezda, nema ženu lujku a i crn je, ne vide se tetovaže.
Barselona takođe ima para. Nije to ekipa poderanih gaća. Ali se prema parama odnosi kako doliči. Prema porama se ne ponaša kao prema ljudima. Dok se Real prema ljudima odnosi kao prema parama. Ali Barsa nikada pare nije stavila ispred pojednca, ispred imena, ispred tima, ispred igre, ispred kluba. Velika je stvar dati šansu Rajkardu, pa, kada je istrošio svoje potencijale, dati šansu još mlađem i neiskusnijem Gvardioli.
Real je mogao pobijediti i sa petardom. Utakmica savremenog fudbala može se lako okrenuti na bilo koju stranu, kao kamenčić sa Mon Blana. Ali teško se to moglo dogoditi. Real se uzdao u Zvijezdu Ronalda i brinuo se kako zaustaviti Zvijezdu Mesija i njegove ulaske s desne strane i šut iz zglavka. Nije shvatio da su mogućnosti beskrajne.
Ronaldo svoje bicikle može prodavati trećepozivcima. Barsi ne. Svoje slobodne udarce zna izvoditi perfektno. Šta kad niko ne pravi prekršaje oko šesnaesterca.
Barselonina duša je dala drugu igru. Vanzemaljsku. Umjesto nebrojenih paseva, ispočetka sporih i dugih, pa sve bržih i kraćih sa eksplozijom nakon ulaska u šesnaesterac, Mesi i Čavi su iz dugih i srednjih paseva, kada je napetost u odbrani Reala dostizala vrhunac, očekujući te najkraće i Mesijev Prasak, izvukli nadfudbalsko prolijetanje Mesija u prazan prostor, iza ukočene odbrane, i stapanje sa Čavijevim nebeskim loptometom. Samo je sreća, slučaj i izlazak Kasiljasa malo naprijed, spasila Real da im Mesi na taj način da još dva gola. Lako, lagano, kao „puh“ prema maslačku.
Barselonina igra se može okarakterisati, uslovno i okvirno, kao ritam tačnosti. Ritam tačnih pasova, tačnih zamisli, tačne realizacije. Nije to prebrza igra ali nikad i niučemu nije netačna. U takvu igru se ne uklapa Ibrahimović, Čigrinski...
Koliko je Barsina igra savršena, vidljivo je bilo protiv Arsenala koji takođe preferira igru, tehniku, tačnost i ritam, nasuprot zvijezdama, teatru i parama. Protiv krkanskih, destruktivnih, zavezanim mudima agresiviziranih timova Barsa može da bude onemogućena, kao i Arsenal. Ali to nije poraz njene igre niti pobjeda neke druge igre. To je nadmoć destrukcije.
Barselona je siromašni put prebogatih fudbalskih duševnjaka.

HIPOTEKARNI KOLONIJALIZAM
Nekada, u dobra stara vremena bez demokratije i suvereniteta, dovoljno je bilo kupiti četiri slona, unajmiti lokalne protuve i krenuti o kolonijalna osvajanja.
Danas, u dobra nova vremena demokratije i suvereniteta iza svakog saobraćajnog znaka, dovoljno je kupiti četiri banke, podmititi lokalne političare srednjeg ranga i krenuti u kolonijalna osvajanja.
Tako je učinila u Hypo Alpe Adria Bank.
Dabome, da sam se šalio jednostavnošću.
Da li se neko sjeća vremena kada je formirana zajednica Alpe-Jadran, Alpe-Adria? Bila je to svojevrsna najava, da budem svestran, kao i Islamska deklaracija i kao Memorandum SANU, raspada SFR Jugoslavije. Najava o odlučnosti zapišavanja određenih teritorija i interesnih sfera. Televizije, zvanične državne, komunističke, snimale su emisijske serijale i to emitovale nedjeljom, u opštem oduševljenju gledalaca.
Sve je izgledalo krasnodivno. Onda je došao rat. I prošao. Najednom se, niotkud pojavila HAAB. Austrijska. Austro... mediji kažu da je iza te banke stajao Jerg Hajder, hajde da kažemo desničar, ko i svi mi.
Kao i zajednica, kao i Bank, tako je nezapaženo prošla i vijest da je HAAB, nakon bankrotiranja i nakon državnog ulaganja od jedne milijarde, odlučila da rasproda svoje hotele i ostale balastne materije i da obustavi poslovanje svuda osim u Austriji i bivšim jugoslovenskim zemljama. Država Austrija će, pretpostavlja se, kada stabilizuje banku, prodati je i tako namiriti svoju milijardu. Šta je bilo sa lovom koja je nestala a sada se knjiži kao gubitak kojeg mora pokrivati država, neće nikada biti odgonetnuto.
Neke istrage vode do generala Zagorca, pominju i Sanadera, neke druge važne tipove po Evropi. Hajder je mrtav. Niko ne pominje Mladena Ivanića koji je tu nešto prodavao budzašto.
Zanima ne, ipak, samo ostanak HAAB na ovom području. Ovdje je kolonijalizam još uvijek pitak, kontrola plitka, a profit veći nego bilo gdje. Zato će eksploatacija na površinskom kopu da se nastavi.
Da li sam previše morbidan ako kažem da su mnoge srpske, hrvatske i muslimanske glave pale da bi HAAB i druge bande, mogli mirno da uživaju tekovine tržišta, demokratije i deregulacije.

OPASNOST OD TURSKE NA BALKANU
Bez obzira na ratne sekvence i veze Alije Izetbegovića, za života, te na mjesto povremenog boravka Harisa Silajdžića i njegove porodice, u Konji, Turska je tek tokom protekle dvije godine definitivno odlučila da čvrsto i nepovratno zakorači na Balkan.
Bez obzira na sarajevska akademska proseravanja ministra inostranih poslova Davutoglua, ne radi se ni o kakvom istorijskom odsjaju, jer objašnjenje da je BiH „jedna od onih zemalja koje su uvijek imale privilegovano mjesto u okviru turske spoljnopolitičke strategije... zbog dubokih istorijskih, kulturnih i društvenih veza“ ne može da objasni vjekovni teror, torturu, vjersko, kulurno i glavosječno nasilje koje je Otomanska imperija činila na okupiranom kolonijalnom području, a Turska naslijedila, pošto bi nove, neobaviještene, generacije mogle zaključiti da je u Otomaniji tada bio jednako razvijen taj Fejsbuk, samo u opticaju nije bila sintagma Društvene mreže, nego Društvene veze, već se radi o novom geostrateškom pragmatizmu Turske države koji je uslovljen nekolicinom bitnih faktora.
• Turska nema vjesnika da će ući u EU. Vjerovatno joj je to rečeno i otvoreno, javno je ponuđen status specijalnog prava nadvirivanja u dvorište EU ali je Turska mogla i sama analizirati i doći do istog zaključka – neraspoloženje oko minareta, karikatura, feredža... u mnogim evropskim zemljama sve je veće.
• Zadnji je čas da se Turska etablira u svijetu samostalno a ne samo kao veliki saveznik NATO i SAD. Jer, svaki odlazak bombaša samoubice na ahiret, nova je mrlja i na Turskoj. Stoga je odlučeno da se otvori novih 26 diplomatskih predstavništava.
• Turska, unutra, ubrzano gubi sekularnost. Vjera, fundamentalna, zauzima sve više mjesta na političkoj sceni. Sam govor o obnovi „otomanske stabilnosti“ u stvari je vjersko pitanje jer Otomanska imperija nije širila bankarstvo, vremensku prognozu i bon-ton nego vjeru i džamije. Stoga je potrebno na ta okolna područja ući prije fundamentalizacije jer će Turska tada biti potpuno neprihvatljiva. Samo tako vjerska fundamentalizacija može obaviti svoju misiju i izvan zemlje.
• Sve zemlje, govorim o Balkanu, imaju određen postotak muslimanskog življa. Turska igra na tu kartu. Jer će odnosi između hrišćanstva i islama sigurno ubuduće biti generator negativnih silnica. To ide na ruku Turskoj. Njeno prisustvo samo pojačava te generatore i negativne trendove. U ovoj fazi Turska se predstavlja kao prijatelj. Rado bi postala većinski vlasnik JAT, kao što je vlasnik 49% bh, sarajevskog, avioprevoznika. U drugoj fazi, predstaviće se kao prijatelj islamskog stanovništva i islamskih teritorija u tim zemljama. Činjenica da je državni vrh Turske dozvolio sebi poniženje da na sarajevski ekonomski forum dođe samo zbog Zlatka Lagumdžije i Harisa Silajdžića, govori o tome da je Turska odlučna da se ovdje ukotvi po svaku cijenu.
• Poslije prijema Hrvatske cijela decenija će visiti na zatvorenim vratima EU za druge zemlje. Turska je to uočila i odlučila da se nametne kao regionalna sila, prije svega vojna i ekonomska, kao izvanunijski veliki faktor u svakom smislu.
• Prijateljstvo sa SAD, bez obzira na neka trenutna zahlađenja, koja, uostalom, samo govore o snazi Turske, sigurno je potaklo takav nastup Turske. Ako SAD nisu i predložile ili naložile takav angažman. Očito je da nova spoljna politika Turske ovdje dolazi u najnapadnijem i najagresivnijem vidu.
• Sve zemlje Balkana slabe su i nesigurne, sa nizom neriješenih unutrašnjih ili susjedskih pitanja i problema od kojih mnogi mogu trajati decenijama. Ili čak dugoročnih finansijskih. To je širok prostor i dobra prilika za unutra i prema vani stabilnu Tursku. Ona se u svakoj zemlji može predstaviti dobronamjernim i korisnim prijateljem i ući na velika vrata a onda zaigrati na islamsko stanovništvo i područje, čak i iz susjedne zemlje koja nema te pretpostavke unutar svojih granica.
Srbija i Hrvatska su najodgovornije za Balkan. Za ovaj dio. Barem područje bivše SFRJ. Ali ne kao novi komunisti, kolonizatori ili torturoperatori. Odgovorni su kao zemlje saradnje i otvaranja ekonomskih kolosijeka napretka. Ali, Hrvatska se sebično i samodovljno, bježeći od svake primisle jugozone i balkanizacije, okreće EU, misleći da će to riješiti sva ekonomska pitanja koja je pritišću od osamostaljenja. Grčka je pokaz da neće. Srbija se vrti u mjestu i traži više stubova, oslonaca, svoje spoljne politike. Pokušava da se okreće na više strana, znajući da EU nije izgledna. Obje zemlje pri tome zaboravljaju raskrsnicu na kojoj su im kućni brojevi. U taj prostor ulazi Turska i igra Gluvo Otomansko. Ovdašnji ministri spoljnih poslova oduševljeni.
Srbija, naročito, ne treba da pušta Tursku na Balkan. Srbija, kao najveća, najodgovornija je.
Dolazak Turske na Balkan je znak da ove zemlje neće nikad ući u EU. Da će uvijek biti male ukrajine koje će služiti kao teretana za velike mišiće, izborne zajebancije i vježbe nadmudrivača iz svjetskih centara moći.
I znak da će borba islama i hrišćanstva da se rasplamsava.

OJAČALI SRPSKI GRAĐANI U FEDERACIJI
Mirko Pejanović, jedan od presudnih boraca protiv agresije paljanskih, karadžićevih, krajišnikovih, romanijskih, miloševićevih, šešeljevih, jna i srbijanskih četnika a u odbrani Sarajeva kao srca Građanske Bosne, koja nije ni srpska, ni hrvatska nego samo bosanska, ustupio je čelno mjesto Srpskog Građanskog Vijeća. Umjesto M. Pejanovića Sretko Radišić, javljaju građanski mediji u Sarajevu.
Možda će se Sretku posrećiti pa će u Sarajevu, i Federaciji, jer on ima i potpredsjednike iz raznih krajeva diljem SGF, Srpske Građanske Federacije, doći do razmnožavanja građana srpske provenijencije. Ovdje se, nakon toliko godina, od slobodarske, antiagresorske, građanske 94. do danas, pokazala sva naprednost, dalekovidost, demokratičnost i humanoidna antinacionaličnost Srba koji su tako mudro, pronicljivo u miroljubivo predvidjeli da će BiH, kroz petnaest godina biti poptuno građanska pa su formirali SGV, Srpsko Građansko Vijeće. Hrvati, primjerice, bili su potpuno naivni pa nisu svoje htvatstvo konvertovali u građanstvo. Zato ih danas i nema u Sarajevu. A Građana S ima u Federaciji 75 – 60 ih je glasalo za Sretka a 15 za znatno manjeg građanina Radovana Vignjevića. Izvještači kažu da ga je jebalo ime. Trebao je, kao Maja Morales, da prilagodi svoja lična imenična obilježja situaciji. Nezgodno je malo da vam se neko u Sarajevu obrati sa: Građanine Radovane.
Građani S su odigrali i veliku ulogu u istorijskoj politici Alije Izetbegovića poznatijoj kao Triput multi, jer su pokazali da u zološkom vrtu može biti i Srba i da mogu biti miroljubivi.
Ove srpske Građane u Sarajevu, i šire, treba odvojiti od nesretnika koji su ostali čitav rat u Federaciji ili se kasnije, kada je Federacija postala potpuno građanska, vratili i okupili oko svojih uspravnih dimnjaka koji se dižu iz pepela kao građani iz nacionalnog bića. To su nesretnici. A ovi Građani, srbi, su sretnici. Oni su, najzad, dobili priliku da se poturče, pošto u onom prvom valu nisu imali priliku. Nisu se bili izjajili.
Ko zna, možda je ovo pravo vrijeme, pravije od onog. Jer Turska se, skoro svake nedjelje, lako preseli u Sarajevo. Još malo pa će u Ankari djelovati samo detašman Vlade Turske. Kad zaživi Otomanska Stabilnost Davutoglua, Građani S će biti građani prvog reda.
Nesretni Sretko, Mirko, Marko, Janko... nisu shvatili da u Sarajevu i Federaciji nemaju nikakva prava. Nemaju prava da budu Srbi, čak ni kao nacionalna manjina. Imaju pravo tek da budu građani. Kao nekad, nakon Oktobarske Revolucije, kada su nekomuniste, potcjenjivački, oslovljavani sa graždanine.
Dobro, ako ne vide, ali ne moraju od toga da prave demokratiju.