SECESIJA
SAMOOPREDJELJENJE
OTCJEPLJENJE
AUTONOMIJA
FEDERALIZACIJA
RAZDRUŽIVANJE
Pitanje je, dakle, šta ćemo sa Bosnom i Hercegovinom. Ili, još gore, šta će Bosna i Hercegovina sa sobom.
Bosna i Hercegovina počiva na dva klimava postulata. Na međunarodnom pravu i na međunarodnoj volji.
Međunarodno pravo se primijenilo na osnovu činjenice da je ovdje trebalo prekinuti rat pa se ušlo u sumnjivu pravnu fekalijaturu priznavanja granica socijalističkih republika (kasnije i pokrajina) koje, prema vani, dakle, prema internacionalnom pravu, nisu značile apsolutno ništa. Nakon toga, međunarodno pravo je postalo alatka u rukama PIK-a, OHR-a, UO za implementaciju mira, ambasadora, izvjestilaca, komesara i drkadžija. Ono je još sumnjivije primjenjivano jer je taj proces išao mimo odredbi i samih temelja jednog međunarodnog ugovora velikih sila – Dejtonskog.
U skladu sa porastom neutemeljenosti primjene međunarodnog prava ovdje, opadala je međunarodna volja da se dalje primjenjuje sumnjiva alatna lepeza (sada su učestali i paranoidni zahtjevi da se sve što je dosad urađeno na prividno međunarodnopravni ili samo prividno pravni način, unese u ustav i tako, post festum, popravni, učini regularnim i neoborivim).
Zbog toga, najvećim dijelom, ali i zbog same genetike BiH, na sceni su procesi koji nisu optimistični:
· Raspad
· Unitarizacija
· Centralizacija
· Šestoaprilska diktatura
RASPAD
Raspad se događa na relacijama Sarajevo, koje je u hroničnim halucinacijama da predstavlja Državu - Republika Srpska. U stvari, događa se na relaciji Federacija – Republika Srpska. Taj raspad se može nazvati i razdvajanjem, odvajanjem, različitim tempom, različitim putevima, stvaranjem prirodne nekompatibilnosti. Niko se ne raspada sa Sarajevom jer Sarajevo nije ništa. Država ne postoji. Postoji samo područje Bosne i Hercegovine koje se sastoji od dva entiteta i tri naroda.
UNITARIZACIJA
Taj proces ovdje se događa kao pokušaj inostranog ili dobrovoljnog ukidanja sastavnih dijelova BiH. Republike Srpske kao sastavnog oblika a poslije i Srba. I Hrvata kao jedne od trojne nacionalne sastavnice BiH.
CENTRALIZACIJA
I pod moranjem da se prihvati dvoentietsko i desetokantonsko uređenje, dok se konačno ne ukine, nastoji se centralizovati, i smjestiti u Sarajevo, pod pjesničkim nazivom Zajedničkih institutcija ili pod proznim nazivom Državnih institucija, svaka moguća nadležnost bilo kojeg nivoa vlasti (smiješne javne nabavke, na primjer).
ŠESTOAPRILSKA DIKTATURA
Ta asocijativna sintagma obuhvata sve ono što preduzima sarajevska i internacionalna bulumenta prema svim „neprijateljima“ režima (televizija na hrvatskom jeziku, pravo na referendum, nacionalni, vjerski, jezički popis, treći entitet, dejtonisti, antiunitaristi, anticentralisti, federalisti...) a na osnovu raznih dana državnosti, nezavisnosti, kontinuiteta...
Od svih tih procesa, najizgledniji je Proces Raspada.
Pitanje je: Šta učiniti da se taj proces olakša, ustavizira, reguliše, kontroliše.
Republika Srpska čini neke korake u tom pravcu.
Zakon o referendumu je jedan od tih koraka. Stvaranje moguće situacije za razgovore o razdruživanju. Ekonomska, socijalna, politička stabilnost i održivost. Samostalno, zakonski i ustavno dozvoljeno predstavljanje prema svijetu. Artikulisanje vlastitog političkog interesa. Zahtjev da se u ustav ugradi odredba o pravu na samoopredjeljenje do otcjepljenja.
Postoje dva dobra puta raspada.
Jedan je kada svi sastavni dijelovi, u ovom slučaju dva entiteta i tri naroda, uvide da zajedništvo, kako god ga zvali, više nema smisla.
Drugi je kada je taj proces regulisan ustavom.
Prvi put raspada je dobrano stupio na scenu. Srbi, koji su, pod vođstvom Ludih Srba, bili protiv Dejtona, što je podrazumijevalo pobune, neposluh, primjenu sile, intervencije međunarodnih snaga, sukobe, pa i rat a davalo legitiam izgovor da se Republika, i na silu, ukine, promijenili su mišljenje, pod vođstvom Realnih Srba i sada su za Dejton što im omogućuje da upozore na nezakonitost i neustavnost rušenja Dejtona i na taj način ubrzavanja unitarizacije, centralizacije i jednonacionalizacije BiH. Hrvati, koji su na početku bili za Državu koju je lansiralo Sarajevo, sada su za Treći. Bošnjačka politička scena sve više pokazuje da mora da uvažava mišljenje običnih muslimana i Bošnjaka: Jebla vas, više, Država, šta je s nama i našim interesima u odnosu na Srbe i Hrvate.
Sa ustavom stvar je otežana. To je gotovo nemoguća misija. Nisam siguran da li će se u ustav turiti i Sejdić i Finci a kamo li neke strukturalne i suštinske promjene, kao što je stvaranje Trećšeg entiteta ili pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja.
Stvar sa ustavima stoji tako i u drugim evropskim zemljama. Venecijanska komisija je istraživala tu tematiku i našla da se ni u jednom evropskom ustavu ne upotrebljava termin secesija niti njena zabrana. Termini: nedjeljivost države, državno jedinstvo, teritorijalni integritet, postoje ali, teorijski, to su sintagme koje govore o preprekama vanjskih uticaja. Dakle, kaže Venecijanska, ustavno pravo ne poznaje pojam secesije.
ŠTA ĆEMO SAD

Republika Srpska bi se mogla, kada dođe vrijeme, pozvati na primjere jurisprudencije pojedinih nacionalnih sudova koji u slučajevima secesije uvažavaju takozvanu „doktrinu potpunog uspjeha“. To znači da je stanje koje se može ustanoviti kao potrebno za stvaranje nove države, izvan svake razumne sumnje. Dio poteza koje sam pobrojao, imaju i ulogu poništavanja svake razumne sumnje. Ali „doktrina potpunog uspjeha“, kao i sve u međunarodnim odnosima, primjenjuje se selektivno.
Bilo bi idealno u ustav ugraditi odredbe raspada. To je imao Ustav SSSR, čak i Zakon o postupku otcjepljenja Sovjetske republike od SSSR. To je imao i Ustav SFRJ iz 1974. godine – pravo naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja. I Ustavna povelja Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Da u slučaju SFRJ nije bilo jednostranih odluka nego da su se primijenili ustavni mehanizmi i dogovorile zaštite prekograničnih dijelova naroda, ratova ne bi bilo.
No, to će se teško ugraditi u ustav pa će, kad tad, doći do situacije koju opisuje A. Pellet, poznati secesionističar: Pravo se, u ovoj stvari, oslanja na činjenicu. Narod se konstituisao u državu ne zato što ima subjektivno „pravo“, već zato što posjeduje volju i silu.
Kod Republike Srpske volja i sila su prisutne od početka pa i sada, s tim što pod silom možemo podrazumijevati administrativni, uredovni i sudski aparat. Sila nije uvijek armija i vojska.
Druga olakšavajuća okolnost za Republiku Srpsku, a otežavajuća za Hrvate u Federaciji, jeste činjenica da prije Dejtona BiH nije postojala. Postojale su Republika Srpska i Vašingtonska muslimansko-hrvatska federacija. Od njih je u Dejtonu načinjena Bosna i Hercegovina. Samo kao BiH, ne kao država, ne kao republika.
Dakle, u sam čin nastanka BiH ugrađena je mogućnost regularne secesije, odvajanja, raspada.
Kristijan Tomušat, u zborniku Marčela Koena, Secesija, perspektive međunarodnog prava, navodi zanimljiv primjer Eritreje u nekadašnjoj Etiopiji. Zanimljiv i za BiH i za Republiku Srpsku.
1950. GS UN usvojila je Rezoluciju 390A prema kojoj je bivša italijanska kolonija Eritreja trebalo da bude uspostavljena kao „autonomna jedinica u federaciji sa Etiopijom i pod suverenitetom etiopijske krune“. Određeno je da će „Vlada Eritreje imati izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast u oblasti unutrašnjih pitanja“. No, nakon nekoliko godina, centralnoj vladi Etiopije digao se Kvrgan Zornjak i ukinula je autonomne provincije te 1962. godine donijela odluku o raspuštanju regionalnog parlamenta, šutnuvši u dupe obaveze koje je preuzela prema Ujedinjenim nacijama. Slijedio je građanski rat a onda je Etiopija priznala legitimne zahtjeve Eritreje, padom Mengistua 91. U aprilu 1993. održan je referendum, pod međunarodnim nadzorom, na kojem je zahtjev za nezavisnošću dobio većinu. U maju te godine Eritreja je postala nova članica UN.
Primjećujem smrtonosnu sličnost sa BiH i nastojanjima Sarajeva da ukine Republiku Srpsku. A primijećeno je, tada, i ladnovodno kurčevo držanje međunarodne zajednice koju je tek građanski rat natjerao da organizuje referendum i prizna Eritreju.
Miodrag A. Stojanović u knjizi Savremena država, koju je izdao KAS i FPN Beograd, citira Džudit Sklar u problemu izbjegavanja atrofije vladavinskog procesa u jednoj zemlji. Sklar konstatuje da vladavinski proces atrofira, prevedeno je s pomoću turske kovanice: dolazi u ćorsokak, kada značajan broj teritorijalno koncentrisanog stanovništva izražava veću lojalnost sopstvenoj etnokulturnoj grupi nego državi kao cjelini, na način da je odbijanje da se povinuju javnim pravilima prevashodno motivisano emocionalnim nepoistovjećivanjem sa državnim vlastima koje ta pravila izdaju, jer one više ne predstavljaju „našu“ državu.
Sličnost je opet smrtonosna. Čak i u slučaju Hrvata koji nemaju Republiku Srpsku.
Ako stvar stoji tako i ako vrijeme radi za autonomije, uvijek, a nikad za centronomije i unitarijalije, a ako je nekom cilj očuvanje BiH, kao područja, onda u ustav treba ugraditi amortizere teritorijalnog, trovisinskog razboja vlasti i samoopredjeljenja do otcjepljenja.
Ili ćemo, pribrano, koračajno, sačekati da UN dobiju nove članice.

MRSKI SNSD I DRSKI HDZ
Kažu, vijest je odjeknula kao bomba.
Čak su neki i jaukali, kao poslije bombe.
HDZ i SNSD dogovorili izbornu saradnju a SNSD će podržati Čovićevog kandidata za Člana Predsjedništva. Umjesto Desnice Komšića.
Prvo svega, što bi rekla moja komšinica, dvije stranke odavno sarađuju i razumiju se više nego što je to u BiH normalno. Drugo, nijedna od te dvije stranke nema sjedište u Sarajevu što je od presudne važnosti sa saradnju. Onaj ko sjedi u Sarajevu ne može ni skim. A ne mogu ni međusobno. Treće, nijedna od dvije stranke nije za unisarajizaciju. Četvrto, i HDZ, kao i SNSD imaju obavezu prema biračima a ne, kao mnoge strančice i tamo i ovamo, obavezu prema poturčavanju, poklonu pred Sarajevom ili pred inostranim dobroopćiteljima. Peto, hrišćani smo, ne treba nam giometar.
Dabome, da ima još mnogo stavki. Ali iza svega stoji činjenica da i Esenesde i Hadeze preuzimaju odgovornost a odgovornost podrazumijeva saradnju.
Samo primitivci mogu da govore o srpskoj ili hrvatskjoj izdaji, o tome da neka od ove dvije stranke zapostavlja srpske ili hrvatske stranke. Svaka politička stranka je zadužena za vlastito zapostavljanje. Ako je neko zapostavlja, to znači da je sama sebe, najprije, autirala.
Stvaranje haosa u hrvatskom političkom mozaiku, na temu jednog kandidata, zajedničkog kandidata... za Člana, smišljen je projekt da se opet iskomuša Komšić, ili neka slična fauna. Jedinstvenost glasača u slučaju Bandić pokazuje da nije razdrobljeno biračko tijelo. Razdrobljeni su opsjenari. Umjesto prela do pred zoru, kad svi moraju kući suvog Kvrgana, Čović je jasno rekao: Imaćemo svog kandidata.
Esenesde nema sličnih internih problema. Ali i jakom Esenesdeu je potrebna prekogranična saradnja, potreban je partner u hrvatskoj političkoj artikulaciji. I u Sarajevu, samo što za partnerstvo takođe trebaju dvije strane.
Esenesde je, na određen, pogodan, način prije deset godina poslao vijest da je Za Treći. Čović je govorio o Stolnom Gradu Mostaru što me veoma veseli.
Mogli bi svi, umjesto saradnje, sada da prebiraju po Jasenovcu i klanjima Srba, po pogromu Hrvata. Ali to nije put, to je povratak. Sve što opterećuje srpsku i hrvatsku stranu, treba da ostane kao neizbrisiva činjenica i putokaz kako ne treba. Oni koji su sada na sceni imaju odgovornost za BiH kao široku demokratsku naseobinu u kojoj će tri naroda da žive slobodno i demokratski, uključujući prava teritorije, prava vlastite vlasti i prava svog ustava.
Hadeze i Esenesde su se razumjeli.
Samo u tome je bomba.

ODLAZI VELIKI BIJELI MASA
Velika žalba se prosula zemljom Bosnom, koja je upija u svoja bujadišta, mahovinu i brdusine, i zemljom Hercegovskom, od čiji se kamenjar ta tuga odbija i odskače ispuštajući jezive vapaje i jecaje, i zemljom distriktovom, lažnim uzorkom Raja bez Adama i Eve, koja je svoje kandelabre spustila na pola koplja, ilegalne javne kuće su zatvorile pendžere, lažno prijavljeni su počelai štrajk nedolaska u Brčko, Brčko, koje će, vjerovatno, ustavnim zakonom, zbog velike tuge neprebolne, promijeniti ime u Rafinerija.
Odlazi nam Rafi.
Prvi zamjenik.
Prethodno su javili da Ohaer zatvara ured u Mostaru. Samo da ne otvori još stariji.
Osipa se imperija. Propala je Vizantija, sjećate se, propala Otomanska Stabilnost, propala Austro-Ugarska. A i Rafiju pada kapak.
I da tuga bude pregolema, postarao se Independent Kopanja. Javio je prvi, iz pouzdanih izvora. Rafi ide u junu.
Cijela Bosna i Hercegovina nije znala šta će s njim. Nije znao ni Ohaer. Samo je Ohaer bio u prilici da šuti i ćuti, da ne stenje a da ga trpi.
Uhljebiće ga, javlja Kopanja, u Cetru za strateške i međunarodne studije. Ti centri su izum druga Tita i Udbe. Kad ne znaju šta će sa nekim političkim otpadom, a moraju da ga se riješe, formiraju centar, institut, kružok.
Rafi će biti viši stručni saradnik. Kao Pantić kod Srećka Šojića.
Rafi Gregorijan će ostati upisan teškim crnilom u Knjigu Žalosti BiH. On je, mnogo više i mnogo gore od ostalih, prisvojio, prigrabio i iskoristio nepostojeća mjesta Prvog Zamjenika, Vršioca Dužnosti Visokog Predstavnika, Vojnog Reformatora, Šefa Dalekovoda, Grafičkog Urednika Referendumskih Glasačkih Listića i Dostavaljača Javnog Barašina.
Gregorijan je nametnuo, i lidere prisilio, Reformu Odbrane koja je značila ukidanje Vojske Republike Srpske i stvaranje Oružanih Snaga BiH, smiješne nevladine organizacije koja bi trebala zemlju uvesti u Nato a nije u stanju da spriječi šverc mesinga i eksploziva iz zastarajelih granata.
Rafi Gregorijan je koncentrovana tužna istorija BiH u vremenu otkako su njeni narodi odlučili da pošalju svoje drkadžije u Dejton, sve do današnjih dana. Istorija u kojoj je zakulisni i javni voluntarizam, ne samo Rafija, nego i cijelog niza ambasadora, izaslanika, predstavnika, posrednika, izvjestitelja, iscjelitelja, medijatora, mediokriteta, promovisan u demokratsku praksu torture, diktature i totaliture.
Ipak, nije sve tma, tuga i čemer.
Odlazak Rafija, čovjeka iz intervjua koje je mogao da daje kadgod mu se digne, toliko o slobodi medija, znak je propasti Reforme, Unitarizma i Centralizma u BiH.
Sa Rafijem, ne moraju odmah, otići će i tegljači jedne dvodecenijske pogrešne jednostrane, jednonacionalne, jednocentrične, zatvorene, usmrđene, nazadne politike u BiH.

O JEZIKU, RODE
Teoretičari i praktičari jezika nisu nikad uspjeli da odgovore na očiglednu razliku između činjenica, čovjekove svijesne percepcije i njegove jezičke interpretacije. Jednostavno rečeno, mi neke činjenice gledamo očima, čitamo u tekstovima, čujemo od nekoga i skoro trenutno selektiramo, odbacujemo i vrednujemo pa o tome formiramo svoje svijesne zaključke, skale, stavove i gradacije. Pri tome činjenice ne moraju da budu u skladu sa tom svijesnom katastraturom što se može objašnjavati nekolicinom, ali uvijek, nevoljnih, nenamjernih i nesvjesnih, faktora (sposobnost brzog shvatanja, inteligencija, predznanje, predrasude...). Ali naše verbalno ili tekstualno prezentovanje događaja nikad nije u skladu sa našom svijesnom katastraturom.
Tada na scenu stupaju naše kalkulacije koje su proizvod vremena koje smo imali od trenutka „gledanja“ činjenica i istovremenog svijesnog procesa do verbalne ili tekstualne prezentacije. Naš konformizam, narcizam, interes, položaj, cilj, okruženje... utiču na naš jezički prezentarij činjenica, stvarnih ili svijesno uobličenih.
Mi, onda, počinjemno da lažemo, iskrivljujemo, dodajemo, uljepšavamo, sakrivamo, ističemo jedno a potiremo drugo, nijansiramo...
U politici se to demonstrira kroz birokratizovani jezik. U kulturi kao sužena upotreba pristojnih i inostraniziranih izraza. U dnevnoj konverzaciji kao vještačka učtivost, ljubaznost i ljudskoljubivost. Finoća u pizdu maternu.
To je dovelo do stvaranja nekoliko jezika u okviru jednog jezika. Političkog jezika, birokratskog jezika, ekonomskog jezika, dnevnog jezika...
Ljudi počinju da se šabloniziraju, robotizuju. Sužavaju fond riječi koje upotrebljavaju. To naše sakate misli čini još sakatijim i još nerazumljivijim. Mi se sve manje razumijemo i funkcionišemo samo na osnovu unaprijed formiranih simbola. Ma, on je peder.
U političkom jeziku sve je ogoljeno do besmisla. Dajem jednu ukrštenicu, osmosmjerku, ili više, koja će pokazati da se od tih dvadeset i nešto riječi može stvoriti tekst ili govor koji, formalno, mnogo znači. Suštinski, gotovo ništa. Takav govor, pošto je za sagovornika nedokučiv a, zbog straha za njegovu poziciju, rizičan, zahtijeva isti takav ili još formalniji govor. Spirala se zamotava u nedogled.
Ja nastojim da radim drugačije. Pokušavam da stavove, političke, formulišem jezikom života. Otvorenim i značenjskim riječima. Zbog toga imam probleme. Najveći dio oponenata ne pobija suštinu mog stava nego njegov značenjski eho. I pošto nemaju kontraargument, onda me vrijeđaju i ponižavaju. On je za ludnicu u Sokocu, kaže Depečavić.
Umjesto da kažem da je Ivanić kriminalno prodavao banke i nekome, ili sebi, omogućio korist, zloupotrijebio položaj, privredni sektor ostavio bez bankarske infrastrukture i još sepet sranja, ja sam rekao da je prodavao banke po cijeni bostana u avgustu. Ljudi su to upamtili. A da sam upotrijebio sintagmu bankarska infrastruktura, rekli bi, uz jutarnju kafu i novine: Šta sere ovaj.

A iz ove ukrštenice može se izvaditi tekst koji je stoput gori od “bankarske infrastrukture”.
Funkcionana destrukcija Republike Srpske neće Sarajevo. Sarajevo multietnički garantuje Bosnu i Hercegovinu Briselu. Državna zajednica uvijek multietnički zrači a funkcionalna državna struktura odgovara Briselu dok destrukcija zajednica državi BiH šteti…
Mogućnosti su neograničene.
Kad Dodik ponudi razgovore o mirnom razlazu, nastane lom. Da je rekao: Mi moramo pažljivo analizirati sve elemente koji kroz funkcionalnost u sklopu evropskih integracija garantuju ostvarivanje svih elemenata ustava koji etabliraju ravnopravnost i dugoročne interese koji se prezentuju kroz demokratski izabrane institucije i na osnovu toga zauzeti pozicije koje odgovaraju Republici Srpskoj u krajnjoj instanci, niko ne bi reagovao.
Ne bi niko ni razumio. A naročito Srbi kojima se Dodik obraća. Samo budale, i Haris, misle da se obraća njima.
Danas je, u listu Danas, književnik Svetislav Basara, pisao o privatizaciji dnevnog lista Novosti i maglama koje se nadvijaju nad poštenim srbijanskim tokovima nepoštenog novca, začinjenog evropskim aditivima, pa je napisao: … prikriva prvi postulat užičke filozofske škole prema kome “tamo gdje ima dima ima i pičke.” A pičke ima ko salate.
Jedino, umjesto dviju pičaka, upotrijebio je po tri tačke. Šteta.
To me je jako razočaralo. Jer, tih nekoliko riječi govore više od cijelog elaborata, studije izvodljivosti ili višemjesečne policijske istrage.
Tako smo, nesvjesno i neobrazovano, preokrenuli stvari. Umjesto da riječi tjeramo na razumljivost, nas riječi tjeraju na nerazumljivost. Razumijem da nešto ne razumijemo, pa pričamo da bi pričali, nabacujemo riječi ko lopatom, ali ne razumijem da nam je toliki problem upotrijebiti najomiljeniju, barem mušku, riječ. A tako mnogoznačnu, jezgrovitu i iznijansiranu. Multipraktik, što bi rekao moj pradjed Toman.
Riječi treba upotrebljavati, poštovati, riječi se ne treba stiditi, pa svaki dan je držimo u ruci, kako ni draguljari u Amsterdamu ne drže dijamante, riječi treba dodijeliti njihovim značenjima. A kad ih nema, treba ih, riječi, izmisliti.
Riječ je jedna od najvećih ljudskih sloboda.
A mi se poubijasmo da postanemo robovi

KAPIDŽIBAŠA HARIS
Haris Silajdžić je spreman za BiH žrvovati sve Srbe što je mnogo jednostavnije od žrtve koju je prinio njegov nekad ljubljeni rahmetli Alija koji je za BiH žrtvovao mir.
Haris je prepjevao stari mladobosanski hit čiji prvi aranžer je bio, opet, Alija – muslimani neće imati sreće ni mira dok ne budu živjeli sami sa sobom kako bi mogli primijeniti prava, običaje i vjerske regule u cijelom društvu.
U međuvremenu se od Mlade Bosne došlo do stare, ofucane, ishabane, nikomenetrebajuće samo Bosne.
Na miroljubivu poruku Milorada Dodika o tome da BiH treba da bude stabilna i mirna pa da onda vidimo da i o mirnom razlazu pričamo, Haris Silajdžić Kapidžija je izjavio da onaj kome se ne sviđa ovakva BiH može da ide iz nje ali ne može ništa da ponese.
Haris Stopostotni se tako promovisao u kapidžiju ili čak u kipidžibašu, nadglednika ili predradnika kapidžija.
Etnička sterilizacija koju bi preduzeo Haris Kapidžija idealna je stotpostotna politika. Pošto Bosnom i Hercegovinom nije zadovoljan ni jedan Srbin, osim Jovana Divjaka, pardon, niti ijedan Hrvat, Haris Kapidžija bi dobio nerazblažen koncentrat Bošnjačke Bosne, bez ikakve muke.
Taj Poštarski fašizam, fažizam kojeg nam Haris Kapidžija šalje porukama, blizak je Harisu i po mjestu stvarnog prebivališta, Turskoj. I tamo je, nekidan, predsjendik Turske poručio: Ako neko Jermenima prizna genocid ja ću ove preostale, njih sotitinu hiljada u Turskoj, deportovati u Jermeniju. Bez prava da nose nešto sa sobom. Neka idu gologuzi. Kao da gologuzi genocid nije genocid.
Uprkos svemu, ja sam još miroljubiviji od Milorada Dodika.
Predlažem Harisu Silajdžiću Kapidžiji, da, ako nije zadovoljan ovakvom Bosnom i Hercegovinom, u kojoj je Republika Srpska, jedinstvena, skaldna, bez „i“, promijeni vjeru.
Ne mora nikuda da ide. Jednostavnije je. A i uhodan je proces. Zna to Haris.

DVA PORAZA AMERIKE
Mi, iz svojih malih duplja, tapeciranih balkanskim smradovima, obloženim, s vana, recikliranom istorijom, historijom i povešću, armiranim našim vjekovnim mržnjama, ukrašenim i urešenim važnim nacionalnim i društvenim istinama kao što su Srpski Zagrebački Stan, utamničenje marginalca Ganića koji je slučajno zanoćio u evropskom karavan-saraju, mamenom potragom za nekim Šarićem, heroinovođom, oživljavanjem pozorja lutaka na Brdu kod Kranja, priznanjem Vojne Baze Kosovo, permanentnom Antidodik Kontrolom... ne vidimo šta se događa ispod našeg prozora, pošto je Crnac, iz kletve, pomokrio se i otišao put talibana, teherana i drugih demokratskih rana.
Ne vidimo da svijet puca, kao što je nama nekad pucao Kvrgan dok smo živjeli u bezviznom samoupravljanju Druga Tita i Komaprtije, naše dike.
Puca po stoljetnim šavovima. Stvaraju se nove ekonomske, moćničke i političke ploče zemljine kore. Kina. Rusija. Brazil. Sa cijelim nizom integracija koje obuhvataju Afriku, Australiju i Južnu Ameriku. Naftoislamska hemisfera.
Ne vidimo da stari totalitarni svijet gubi kapital i monopol pod nogama. Ne znamo gdje smo, niti znamo gdje ćemo biti na kraju ovog vijeka, kad jednog dana zaboravimo Mesija, Adrijanu Limu i malog priljubnika nekad lijepe Karle Bruni.
Anarhoradikalni Rusi bi rekli da Amerika propada. Sjećajustvujući komunisti bi rekli da Mao Ce Kina dokazuje da je komunizam živ ako ga ne grade budale iz nepismeno prorađenih manifesta komunističke partije. Očarane slavenske duše bi recitovale da Rusija, o, majka sa sisama Sibira i Volge, nikad ni posrtala nije. Nevidljivi živitelji šehitluka bi rekli da islam i dalje osvaja.
Mogao bih da se složim.
Čak i u pogledu Amerike.
Možda ne propada ali se transformiše i reališe. Nekad je pad propast a nekad propast samo pad. Obama je pred zadnjim korakom do usvajanja zakona o osnovnoj zdravstvenoj zašiti za sve stanovnike a ne samo za bogate. Za skoro 50 miliona ljudi. Neljudi. Google je pred korakom da bude šutnut u guzicu, na kapiji koja vodi iz Kine tamo odakle je i došao.
Osnovna zdravstvena zaštita je posljednji korak u ukidanju ropstva u Americi i prvi korak ka krahu tog militarističkog totalitarnog teritorijalizma zaodjenutog u samopropisani nacionalni interes, svuda po svijetu, i amborzijansko širenje demokratije putem bombi, krvi i razaranja.
Sa radošći se nadam da će Amerika svoje pare ubuduće trošiti na svoje građane a ne na svoje bombe za naše građane.
Kineski demokratski div, koji je ovaploćen u strahovitom napretku pod Državom Kompartije, i koji je Maocedungovu izreku da je svako pišanje uz vjetar - sranje transkribovao u moto da pamet i rad ne zavise od demokratije ili diktature, rekao je Gospodinu Googlu da nije u Americi nego u Kini. I da se u Rimu ne možeš ponašati kao Drakula.
Google je htio sa šest totina zaposlenih da drži trećinu tržišta Kine i više, da nikada ne objavi koliko zarađuje i da ne trpi miješanje kineskog zakonodavstva, pa i cenzure, u svoje poslovanje. Priskočila je u pomoć i Država Amerika. Ali nije išlo. Goog Le Van.
To su vjesnici novih ekonomsko-pauerskih ploča koje će oklapati zemaljsku kuglu na kraju ovog vijeka, kada prođu ekonomski ratovi, vojnički ratovi, nuklearni ratovi, jer se sve neće moći riješiti u igri mice-mace između Majke Tereze i Tate Gandija.
Mi, ovdje, iz svojih duplja, ne možemo da uradimo mnogo. Mi ne možemo čak ni da navijamo. Ali možemo dobro gledati na koju stranu okrenuti glavu kad bude trebalo i možemo, uvijek, dupe držati uzazid. Ako budemo na vrijeme shvatili kuda kome pucaju temelji a kud kome se dižu uspjesi, na vrijeme ćemo se prikloniti i biti dio novog svijeta.
A ako ne budemo, baviće se nama otpaci otomanskih oglua mažući nas lojem stabilnosti koju je donijela sablja, ili ćemo izumirati od kuge, po obodima stare kurvetine, žbunjare Evrope, kao njen zaselački predzid, nesposoban da se odupre, niti priključi, Novoj Moći vijekovima potcjenjivanih aktera.

IBRAHIMOVIĆ JE GREŠKA BARSELONE
Meč Barselone i Saragoze, 4 : 2, pokazao je jednu jedinu stvar.
Nabavka Šveđanina Ibrahimovića bila je velika greška. Greška koja se može posmatrati samostalno ali i u paketu sa prodajom Etoa.
To da je Mesi genijalac trenutka, ritma, osjećaja za destrukciju protivničkog nasrtaja i preciznosti i odmjerenosti šuta, glavom ili nogom, pokazano je dosad nebrojeno puta.
To da je Barselona velemajstorska družina koja je fudbal dovela do jednostavnog kolektivnog savršenstva pojedinačnih zanatlija i kreativaca istovremeno, znali smo i do sada.
Dok je Mesi na utakmici protiv Saragoze dao, praktično, četiri gola, jer je iznudio i penal, Ibrahimović je isto toliko mrtvih šansi promašio. Mesi mu je poklonio izvođenje penala pa se spasio ali je njegova frustracija bila preočita i odavala znake dugotrajnog stanja. O tome je svjedočila i njegova dekoncentrisanost koja nije posljedica nekog događaja na utakmici, prekršaja, žutog kartona, sudijske pogreške.
Barselona može protiv Saragoze da igra sa Ibrahimovićem ali to protiv jačeg protivnika znači igrač manje.
Šveđaninove igračke osobine:
· Statičnost u prijemu lopte kao i retrogradnost u prosljeđivanju,
· Nonšalancija i neodgovornost prema pogocima,
· Permanentna težnja ka isforsiranoj atraktivnosti i nelogičnim, nefudbalskim, potezima (u Juventusu mu je to upalilo pogotkom spoljnom petom, i nikad više),
· Jednonogost,
· Nikakva iskoristljiovst centaršuteva Alveša,
· Potpuna neinteligentnost i sporost fudbalskog uma što dovodi do neuklapanja u brzotrku i brzomislenu igru Barse pa drugi igrači moraju više da vuku loptu (Mesi i Inijesta),
ne mogu da zadovolje Barselonu i njene obaveze na nekoliko jakih takmičarskih kolosijeka. Eto je bio znatno agresiviniji i brži pa je mnoge šanse pretvarao u gol što je donosilo veću uklopljivost u igru ekipe. Mada je i on imao mane – trenutni povratak lopte u dubinu srednjeg reda, zbog lošeg prijema i nedostatka tehnike predaje, diskusije i objašnjenja, loš uticaj na kolektiv – sada se vidi da su Ibrahimovićeve mane mnogo veće i štetnije za Barsu.
No, Ibru treba otplatiti pa će se on zadržati u Barseloni, barem koliko tu budu Gvardiola u Laporta, godinu ili dvije. Bilo bi dobro da se ne pušta Krkić iz kluba jer se on lakše uklapa u postavu Barse, potpuno razumije njenu igru, odnjegovali su ga, a i generacijski je kompatibilniji sa Mesijem i Inijestom.
U važnim utakmicama treba izbjegavati Šveđanina. Jer, ko blokira Mesija, i donekle Inijestu, na Ibrahimovića ne treba ni da pazi. I poraz Barselone je pred vratima.

AH, KORPORACIJA
Gospodaru, daj nam korporaciju, ko ludi smo bez korporacije, Rak nije dovoljan opijat za halucinantno usrećiteljske obrede obdržavljenja. (Unitaristički molitvenik, klesorez sa stećka 4687).
U Sarajevu je propao još jedan zajednički projekt. A u Sarajevu, inače, sve propada što je pokušajno zajedničko. Projekt naših naroda i njihovih manjina koji bi trebao da porodi Korporaciju rtv-javnih servisa, sistema.
Dakle, Korporacija RTVUJCBiHRTRSBIRTVFNRTVHBiH.*
U skladu sa najboljom evropskom praksom, neka budala se sjetila da u šumi raznih televizijskih UO, direktora, servisa, sistema, čak i behatea, nedostaje samo Korporacija Javnih Ertevea. Korporacija je smišljena veoma seksualno. Kao i Državna Imovina. Kao i komunističke SRZ, Seoske Radne Zadruge. Vi ste bogati seljaci, jelde, niste članovi Kapeju. Nismo. Majku li vam jebem kulačku. Formiraćete sada SRZ i svu svoju imovinu predati, kola, volove, sijačice, zubače, plugove, volove posavce od šest meteri najmanje, obavezno...
Tako je i RTRS trebao da preda svoju imovinu i usere se od sreće što je ušao u Korporaciju. Kad su rekli da neće, došao prijedlog statuta u kome nema odredbi o imovini. RTVBiH i RTVF neće da potpišu. Propalo. A kažu da je to uslov za ulazak BiH u neke integracije, u šta li?
Stvar je seksualna, evo zbog čega.
Kroproracija, kao i ranije BHT, takozvani RTVBiH, bivši PBS, pravi se na obrnut način. Kao kad bi neko skupio momke i cure i saopštio im da su porodica. Onda se pojavi Ešdaun. Vi morate sada, u skladu sa najboljom evropskom praksom i da bi imali bezvizni režim, sebi napraviti mamu i tatu. Svaka porodica, članica, mora imari mamu i tatu. Jednu adresu. Nije prirodno, velečasni Pedi, da djeca sebi prave mamu i tatu. Ne seri ti tamo, da te ne smijenim ko Šarovića, ko Jelavića, da te rasturim ko samopupravu i hercegovačku banku. Mogul ja da pravim mamu. Može. Mogul sa Edinom. E ne može sa Edinom, ja ću sa Edinom da pravim tatu. Ja oću sa Edinom, ona ima golfa peticu, oću zbog imovine. Neću ja s tobom, da mi praviš tatu, vidi kakav si zabradatio i prljav, tačno se vidi da si iz manjeg, ba, entiteta. Onda ću sa Anom. Ana je Hrvatica. Pa šta, lijepa je, može da rodi i lijepog tatu. Ne mogu ja da se petljam s vama, mi ovdje nismo ništa, nas ne računaju ni ko djecu, samo nas vode na spiskovima stanara. Nećemo da sudjelujemo. Mi, ioanko, najebemo kadgod se vi Srbi i Bošnjaci jebuckate...
Rasprave su trajale dugo u noć, u godinu, u pet godina. Kako tad tako i sad.
Sad, kad se konačno vidjelo da niko neće Korporaciju. Svi hoće imovinu.
*OBJAŠNJENJE:
· RTVUJCBiH – Radiotelevizija ujednjene jedinstvene centralne Bosne i Hercegovine
· RTRSBI – Radiotelevizija Republike Srpske bez imovine
· RTVF – Bakir
· NRTVHBiH – Nepostojeća radiotelevizija Hrvata u Bosni i Hercegovini