DIPLOMATSKI TROPJEV
Znalo se da će one komediografske, cirkusantske scene sa rukovanjima i gluvim glamočkim koje je neko od njih pokušavao da pretvori u kozaračko kolo, tri ministra inostranih poslova, BiH, Srbije i Turske, za vrijeme njihovih turneja po prijestolnicama, Alkalaja, Jeremića i Davutoglua, nekome prisjesti.
Da će se taj tropjev završiti kao jednojeb.
Davutoglu se za posjednjih šest mjeseci jedanaest puta sastao sa Jeremićem. Toliko su se sastajali da Srbija sada ima ministra inostranih dela, izvršilaca: komada dva.
Davutoglu je u Bugarskoj izjavio da će Srbija uskoro da se izvini za zločin u Srebrenici „u kome su stradale hiljade bosanskih muslimana.“
Davutoglu je dobro upućen i zato mislim da je i on jedan od izvršilaca ministerijuma vanjskih dela Srbije – ne kaže „genocid“ i ne kaže „više od osam hiljada“.
Velika je celovitost i suverenost jedne zemlje kad ministar zemlje sa neprijateljskim vekovima prema toj zemlji, zna kome će se i kako izvinjavati unesrećena zemlja.
Dabome da je Turskoj prepušteno, natuknuto ili dozvoljeno da igra kolo na bivšem otomanskom guvnu i da pokuša ujaloviti Srbe i Hrvate saradnjom u trouglovima Ankara – Bgd – Sarajevo i Ankara - Zgb – Sarajevo, kako bi se centralizovala BiH, pod izgovorom euintegracija. A u stvari islamizovala.
Znajući kako to Turska efikasno radi, na primjeru Kipra, savajetovao bi ostalima da izađu iz kola ili da guzicu drže uzazid.

KONAČNO BOŠNJAČKI NACIONALNI PROGRAM!
Esbebe Fahro je u Tešnju, na stranačkom skupu, izjavio da je vrijeme da Bošnjaci dobiju nacionalni program i da se vole. Jer je poslije prelaska Alije na ahiret, nastao jetrvski bošnjački vakat (malo sam preveo Fahru).
Iz čega zaključujem da će SBB stranka ponuditi bošnjački politički program, na osnovu tog nacionalnog programa.
Konačno.
Bosna i Hercegovina je na rubu propasti i raspada najvećim dijelom zbog pogrešnog političkog alata bošnjačkih stranaka, odnosno bošnjačkog političkog kruga uopšte. Shvativiši da su bošnjačke političke stranake, i face, zadužene za BiH, jer ih je Alija ubio u pojam sa onim da će, on, usrani komunistički zatvorenik sa Bara, za nju žrtvovati mir, oni su mnoge zločine počinili, nepotrebno, u BiH, praveći od BiH svoju BiH. I mnoge tenzije izazvali, mržnju produkovali, odbojnost nadojili, sve do bespovratka.
Zbog tog insisitiranja, bošnjački politički cirkl je i hrvatsku političku scenu, sve do sada, držao u dezorijentaciji. Ona se, logično oslanjala na stvaranje Države, Podržavljenje, Bihovanje, Sarajevstvo, uz, vjerovatno, malo lažne nade da će im pripasti dio tog Državnog kormila. Za to vrijeme nisu gledali sebe dok su bošpolpart u Saraju polako završavale posao sa njima i okretale se Srbima uz Državna Sranja: Reforma policije, Ustavne promjene, Funkcionalna država, Jedna adresa...
Svi su bili pomalo naivni, ko uspaljeni seoski golobračić sa raspuštenicom, kod ovaca. Samo da joj stavim ruku međunoge. Samo da rasturimo Esdees i ode Republika niz vodu.
Esbebe je dobro razumio vakat. Da bi kuća opstala, ukućani moraju da znaju šta hoće.
Interes bošnjačkog naroda nije unitarna i centralizovana BiH, mala, blijeda i lošija kopija srbizirane sfrj, niti stopostotna BiH, niti jedinstvena BiH. Interes Bošnjaka, kao i svih, jeste široka, komotna, decentraliozovana, moderna zajednica nacija.
Ako nije kasno.

DANAK REGULATORNE AGENCIJE
Regulatorna agencija za komunikacije, poznatija kao Kemoterapija pod ravnateljstvom Lijepog Keme, kose brenovane, počela je da uzima Danak u krvi Bosni i Hercegovini.
Za poistovjećivanje sa Hitlerovim nacistima na FTV-a ni žuti karton a za neki digitalni signal RTRS-a, testno emitovan sa nekog banjalučkog brdašceta, 100 iljada marki, sunce ti jebem.
Nije toliko bitno što je u nekoj, inače morbidnoj, emisiji, rukovodstvo Republike Srpske pretvoreno u Hitlera i co. Nazovimo to i slobodom stvaralaštva, zbora i govora. Mada mislim da se radi o sistemu. Najprije ćemo reklamirati ograničeni genocid u Srebrenici, kao da se genocid tako gradira, fišek genocida, pregršt genocida, mali genocid, srednji genocid, prošireni genocid... reklamirati dok svi ne pogube živce pa počnu da ga negiraju. Onda ćemo tražiti zakon protiv negacije genocida. Pa Rezoluciju. Pa ćemo, istovremeno, sistematično, Republiku Srpsku zvati i imentovati genocidnom. A onda će, naravska stvar, i svi Srbi biti genocidni. Zato i sarajevske novine Dodiku dodaju brčiće. Zato i Filandra meni imputira elemente fašizma a drugi me nazivaju Gebels.
Ali, recimo – kreativnost. Slobodno novinarstvo.
Opasnost je u tome što RAK, Državni Regulator, kako vole da ejakulatorski zbore Državotvorci, daje dozvole za takvo djelovanje i poistovjećivanje. Sjećam se kada su došli oebsovci u BiH, medijaši sa najboljom evropskom praksom i počeli da iskorjenjuju jezik mržnje. Niko od novinara nije smio da napiše tiječi: ustaša, četnik ili slično. Jezik mržnje, jebote. Ajde da se volimo.
Sada RAK, kao najbolji nasljednik oebsovaca, svojim odlukama daje halal-crtifikat za anticivilizacijska poistovjećivanja. Tako je, sjetimo se, Ustavni sud Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, bezazleno, dao dozvolu za osnivanje nacionalnih stranaka. Sitnica. Samo nije rekao da to nije u skladu sa tadašnjim ustavom.
Ali dobro je to što radi Odjel Kemoterapije.
Uvjeren sam da oni koji nas poistovjećuju sa nacistima i Hićom podsvjesno pokazuju da ne žele da žive s nama u istoj Državi.

LOKALNI SEKS SA CIGANČICOM
Samo bolesni alkoholičari i neostvareni knjigorodci tvrde da velika patnja i tuga rađaju genijalce, stvaraoce, umjetnike, pisce, pjesnike... Da je tako, svi bi Cigani bili nobelovci a Jesenjina, Tolstoja i Kamija, objavljivali bi u edicijama Vesele sveske za VIa.
Ko je makar jednom imao hrabrosti da Cigane gleda u oči, nije mogao tamo da pronađe radost i pjesmu, svirku i zadovoljstvo. Kolikogod svirka i pjesma išla s njima. Radosnim pjesme ciganske čine samo bijelci. U očima ciganskim nema čak ni čežnje, želje, niti žalbe. U očima ciganskim samo je tuga, malo je reći golema. Tuga ciganska.
Čudnovato. Narod koji nema tako prostačke, potrošačke, paračke stvari kao što su nepokretnine, automobili, države, politike, stranke, ljevica, desnica a ni novac, narodne nošnje i ratove, mori tuga ciganska, neprelazna, nesagoriva, tuga svemirska.
Zaključujem da svaki Ciganin, čim se rodi, na svijet donese toliko tuge da se ona ne može skrasiti u njemu, jer Cigančad tada ne bi mogla, gologuza i golokura, trčkarati po blatu, pa se, tuga, izvuče iz prljavih tjelašaca i lebdi nad njima kao stražar nad osuđenikom na smrt. Poslije se, kako rastu i kako postaju veliki članovi Čerge, ta tuga svačija skupi, sjedini, isplete i obavije ih sve, stisne ih, stisne im i srca, toliko da im oči postaju pregasli vulkani tuge u koje se, ni pijan, ne može gledati.
Bijelci, pak, ovdašnji, naročito oni uz Drinu i niz Drinu, na starim rudarskim, duvanskim i švercerskim putevima prema Dubrovniku, spermatozoidno i genetski izmiješani u nevidljivu energiju crnila, nemaju takve oči tuge. Niti tuge u očima. Oni, mnogi od njih, imaju prazne oči životinjske. Zato je toliko i zločina tamo, na tom putu, u svakom ratu. Ubijaju jedni druge, teško i mutno, baš onako kako se Drina valja kroz njihova krvavišta. Oči tih mnogih, prazne životinjske, idu u paru sa rukama, dželatskim, krvničkim, i dušom krvojedicom. Zato kod njih nema one izreke: Drhte mu ruke ko da jebe siroče. Njima ruke ne drhte ni kad grkljane vade.
U takvom podneblju, ciganskih očiju i bjelačkog krvoručja, u rejonu Bratunac – Srebrenica, neko dvoje nesrećnika, negdje 93. najgore božije godine, začeli su Cigančicu M.M. Vrijeme koje prolazi, za razliku od tuge ciganske, odnijelo je negdje mamu, negdje tatu. Ostala je baba ciganska da se brine o unučici. Sve u skladu sa tugom koja tuši Cigane. Iskusna je baka ciganska, čim je doživjela tolike godine. Njeno iskustvo kaže da je kod Cigana jedino važna duša. Koja ne mora uvijek da bude uz tijelo. A tijelo, kosa, noge, ruke, odjeća... nisu važni. Nisu važne ni pare ali ako nešto od toga, osim duše, može da se proda, prodaće se. Čim se Cigančica zacurila i dlačice se pojavile, babi je palo na pamet je rasprodaje. Trgovina ljudima, kažu demokratizovani Evropljani. Nabijanje na tuđe udove, za koju paru, kaže narod.
Cigančica M.M. je išla u školu, postajala dio svijeta, pokušavala da se smiješi, da istopi tugu koja je tinjala u očima njenim, kao i svih njenih, i sadašnjih i pređašnjih. Čak se i slikala što Cigani ne vole da rade. Kao što ne vole da im se za grobove znade.
Baš tada kad se baba-ciganka sjetila prodaje svoje unučice, na scenu su stupili lokalni potomci azijatskih, kavkasnih, mongolskih i ovdašnjih bjelosvijeta, profesori, milicajci, direktori, službenici... kobiva. Oni su provincijalni idiotarijum kojeg je na površinu istorijskih govana izbacilo ratno vrijeme. Oni su rijetko kad svoje žene vidjeli gole. Samo su katkad komšinicu, raspuštenicu, u kolektivnom pjanstvu, uhvatili za guzicu. Njihov mozak, podijeljen u oklope oraha i lješnjaka, nije stvoren od prirode i od boga da naravski opšti sa ženama. Znaju tek toliko da se žene ne kolju a da se, kadgod je velika nesreća ili rat, siluju ko salata.
Oni su čuli da baba Ciganka prodaje mladu Cigančicu. Može, bako, za stodvajest marki. Uljudni su to lokalci, došli do položaja, nešto se švercovalo, nešto naslijedilo, zaslužbeničili se, mnogi sretni što u ratu nisu poklani. Ali nedostaje im ta potvrda muškosti, nadogradnja pećinskih nagona za seksualnim užitkom a ne samo za razmnožavanjem.
Cigančica je trpila dok je mogla. Onda oči više nisu mogle da se smiju ni za slike. Našla je neku poštenu miliciju i ispričala šta je znala i koje sve po njoj skakao.
Sada organi istražuju, saslušavaju. U interesu istrage. Možda će nekoga zapasti i zatvor. A tako fini ljudi. Ugledni u mjestu. Porodični. Tako su fini da mi je žao što nema zakona da ih se uštroji, ujalovi, oslijepi i otkine ruka kojom su marke babi Ciganki davali. I ostavi samo jedna, da štapom mogu da tuckaju ispred sebe. Da ne gledaju više ni svijet ni maloljetne tužne Cigančice.
Nije ovo priča o profesorima, milicajcima, službenicima, ministru, i on je bio u interesu istrage.
Ovo je priča o razdvajanju ljudske tuge, duše i tijela. Neki ljudi se sastoje od tuge, duše i tijela a neki od sreće, duše i tijela. Ali je malo onih koji postoje a da im sve to nije na jednom mjestu. Oni, onda, postaju biljke. A njihove oči ogledala daleke tuge koju niko ne vidi nego samo njihova još dalja duša.
Kad bi se makar znalo na kom kraju svijeta je duša male Cigančice M.M. a na kom kraju njena tuga.

KOSOVO, BRE
Kosovo nije reč. To je, bre, reka koja se priča. I koja sama priča. Misisipi i Misiuri, zajedno, dolivene Amazonom. Priča se vekovima, bre. Još odonda kad su Srbijanci i Bosanci, Srbi i Hrvati, izgubili to Kosovo. Malo Hrišćana srpsko-hrvatske genetike zna da je Tvrtko, tada kralj, car i volšebnik Raške, Splita, Bosne, raznih hercoga, Hrvatske i Distrikta Brčko, slao vojsku pred Turke, na Kosovo i obmolio braću Hrvate da učine šta mogu. Mogli su i pomogli su ali Turska je sila bila jača. Te 1389. godine.
Oni koji to znaju, skrivaju ko zmija noge. Nemoj da se otkrije takva sramota, da su Srbi i Hrvati negdje zajedno ratovali. Oni koji ne znaju, prihvatanje te činjenice smatraju težom od promjene vjere.
Ipak, ispada, tako, da su Kosovo, u stvari, bre, izgubili i Bosna i Hrvatska.
Srbi, Srbijanci, Srbija, SR Jugoslavija... Francuska Sedam, intelektualci, pisci, slijepci, guslari, od tada, o Kosovu su samo pričali. A ništa nisu radili. Tako se dogodilo da Kosovo zauzmu samoniklice, Šiptari, kojih u toj srpsko-hrvatsko-bosanskoj, i turskoj, da prostiš, ja ba, priči, nigdje nije bilo. A da BiH, srpsku i hrvatsku poluzauzmu mislimani bez obzira što su prvo pobijedili na Kosovu.
To se događa kad se istorija shvata samo kao prošlost a ne i kao sadašnjost.
I kad se o svemu samo priča a nikad ništa ne radi.
Ja, pak, ne volim da pripovedam, bre, ja volim da kažem. Odmah. To košta, dabome. Možda pišem naširoko i nadugačko. Ali sve se svodi na kratko: Podijeliti, sve što se može podijeliti.
I braća dijele. Meni igla, tebi ušice.
Ne znam da li je Milorad Dodik čitao ta moja načertanija ali je nekidan, ne prvi put, izjavio da Kosovo treba podijeliti. Na sjeverni, srpski ostanuli dio, i na ostatak, na albanski, velikoalbanski, šiptarski deo, pojašnjavam.
Odmah su skočili izjavaši o JNS, Jedinstvenoj Nebeskoj Srbiji, koji o tom sveprojektu imaju bezbroj varijacija, više nego Kardelj o samouporavljanju. Nikada nećemo priznati Kosovo. Nikad. Naš cilj je Evropska unija, Kosovo je najskuplja srpska reč. Postoje modaliteti da se dogovorimo sa Albancima. Ne može Kosovo ali može pod imenom 1244, ili Unmik-Kosovo... Vukadinović. Biće ih još, vjerovatno.
Prije izvjesnog vremena sam savjetovao, ako već ne može da se podijeli, Kosovo, da se zaboravi. Jer, Nikad Nepriznato Kosovo je dušu dalo da se o njemu priča još nekoliko vijekova. U međuvremenu se može desiti da Šiptari odu negdje na sjever, za irvasima, a da Kosovo nasele izvjesni Buargezi, Goakimci ili Trigonometrijci a da Srbija i dalje priča o Kosovu, bre, priča, priča...
Ali, štagod da se desi, srbijanska sklonost ka pričanju i nedelanju, neće izmurijeti. I Predsjednik, pokazuje te osobine. Ne mora Ganića da izručite Srbiji. Pa koji ste ga moj tražili da gi apse, veli šumadinac Arsa. Ko da gledam. Treba rezolucija o Srebrenici. A može i uopšteno. Tako je i njihov Predsjednik, SSUJD, svihsrbaujednojdržavi, pričao: Niko ne ne sme, bre, da vas bije. Pa im jebaše mater uzduž i poprijeko. I njemu, dabome.
Podijeliti, sve što se može podijeliti.
Pa onda se gledati ko ljudi.

ČEMER I JAD OPOZICIJE
Predsjednik Republike Srpske, Rajko Kuzmanović, uljudno je, blagonamjerno i nestranački, pozvao lidere, vođe, predsjednike političkih stranaka u Republici Srpskoj da porazgovaraju o aktuelnoj unutrašnjoj, poluinostranoj i inostranoj lepezi pitanja.
Agregat, koji sebe, često neovlašteno, i kojeg i drugi, često neupućeno, nazivaju opozicijom, odmah je digao graju. Te, Nećemo mi nasijedati na priču Esenesdea o tome kako će napustiti Sarajevo pa poslije odustati od te priče (Esdees), te, Nemamo namjeru da učestvujemo u toj predstavi (Mihajlica Bonaparte Bosanski Novi), te, Otići ćemo radi inistitucije ali ja neću tamo biti (Ivanić Oslobođeni)...
Taj Palamudijum, VIS Opozicija, trebao bi barem uvažavati činjenicu da predsjednik Rajko Kuzmanović nema nikakve veze sa Savezom nezavisnih socijaldemokrata, da nije član stranke, da ne radi po nalogu, prijedlogu ili ukazu Esenesdea, da radi, ja da im kažem: Ne bi ih nikad pozvao na razgovor, dogovor a niti na kavu. Rajko Kuzamnović je samo od Esenesdea kandidovan a građani su ga izabrali za Predsjednika Republike. Za razliku od nekih koji su čisti stranački lideri i kadrovi pa nisu izabrani.
Neartikulisani Opozicioni Palamudijum je i ranije potcjenjivao pozive Predsjednika Republike. Sada to čine otvoreno. Bosić i Ivanić, koji su predsjednici stranaka a i Mihajlica, Čavić i Krsmanović, na primjer, koji nisu ništa ali ih neki šefovi garaža u SOUR-u Ambasade smatraju opozicijom, mogu ovakav poziv da iskoriste za iznošenje svog kvalitativno različitog stava, svojih koordinata u današnjoj i ustrašnjoj poziciji Republike Srpske, svoje promocije.... ali oni to ne umiju. Njima je zasoljena pamet samo toliko da shvataju da treba rušiti Dodika i SNSD. Pošto im nije rečeno kako i čime, oni su prisiljeni da se i povodom najobičnijeg poziva Predsjednika Republike ponašaju kao da su jeli mamene krave koja je prethodno jela bunjiku. Usput, njihovi programi su zahtjevi da se referendumiše protiv članstva u Natou, da se ne gradi neki priključak za autoput jer je to, kobiva, privatni Dodikov priključak, da se ne smanjuju penzije koje su dobijene na sistemu korupcije i podmićivanja...
Teško je shvatiti zašto je sudbina opozicije u Republici Srpskoj takva da čovjek mora početi da ih sažalijeva.
Rušenje Dodika i SNSD-a nije politički program. To je cilj. A za taj cilj treba imati politički program kojeg će birači i javnost da razumiju i da prihvate. Da li gospoda iz Vokalno-instrumentalnog sastava Opozicija, misli da je politički program odbijati razgovor kod Predsjednika Republike i pustiti da penzije dijeli i uzima kako ko hoće i koliko ko potplati zdravstvenu komisiju?
A da ih ne treba zvati kod Predsjednika, čak ni na kavu, jasno je iz jedne jedine postavke. Za razgovor o ozbiljnim temama, unutrašnjim i vanjskim, treba se legitimisati, kandidovati, referencirati.
Taj konglomerat opozicionara dosada to ni jednom sitnicom nije učinio.