napomena: NA OVOM BLOGU MOŽETE OTVORITI ROMAN "PRSTI LUDIH OČIJU"

______________________

GRČKI BANKROT
Grčka je veoma bitna zemlja Evropske unije i Nato pakta. Ali ne zato što u Briselu, i evropskom i natoovskom, cijene Platona i Aristotela, nego zbog toga što je Grčka južni prag Evrope. U bezbjedonosnom, osvajačkom i odbrambenom segmetnu.
Grčkoj se decenijama opraštalo pravoslavlje, prelazilo se preko toga da nema nikakve veze sa ugljem i čelikom, jer EU je i počela kao veleprodajna zadruga za ugalj i čelik, trpio se njen kiparski pogled na svijet. Imala je, istrovremeno, evropsku demokratiju za uzor, socijaldemokraiju, desnicu, turizam.
Sada je stigla vijest – Grčka je bankrotirala.
Do aprila treba naći 20 mlrd eura kako bi servisirala sve obaveze.
Cijela storija, ako pod uzglavljem imamo ekonomsku krizu koja je objavila bankrot Amerike i koja je tamo i nastala, nije naročito zanimljiva. Otkad se kaže: Propo ko Grčka.
Ali je zanimljiva za relacije Evropske unije i BiH kao i za analizu relacija unutar EU.
Prije svega, kako su Eurozona i ta sva birokratska briselska tijela, komisije, izvjestioci, visoki predstavnici i niski patenici, dopustili da u samom, južnom, srcu EU, nastane takva finansijsk rupa koja se mjeri sa 12,7% bedepea koji odlazi da budžetski deficit. Kako je javna potrošnja godinama bila nekontrolisana a inostrana zaduženja tako raspojasana.
Kad se Bosni i Hercegovini gleda u svaku invalidsku kesu koju puni država. Ili u svaku penzionersku crkavicu. Kad se postavlja dva miliona uvjeta i pet milijuna uslova. Kada se novorođenčad i starci plaše sa desetinama hiljada zakona koje treba prevesti, usvojiti, nametnuti i primijeniti. Kada EU propisuje dužinu banane sa zakrivljenošću koja se dobije ako je njena dužina jednaka dvijehiljadeitristaosamdesetom dijelu zamišljenog kruga.
Od BiH se traži funkcionalna država. Unitarna država. Centralčna država. Državna država. Jedna adresa. Bosanska vlada. Jedan premijer. Jedan Predsjednik. Nijedan Srbin. Nijedan Hrvat. Jedan Bosanac, po mogućstvu Dobri Bošnjanin. Traži se seks nad ustavom. Traži se nemoguća misija, mitsko biće – sloboda kandidovanja i funkcionalna država, što je nespojivo. Jedno ima demokratsku vrijednost. Drugo ima upotrebnu vrijednost.
Od Grčke se nije tražilo ništa. Čak je i pod optužbom da je krila zaduženost, potrošnju i deficite. Da sam znao, da im dvaput, triput, pošaljem Doris Pak ili Kacina, pa da vide kako guja krsno ime služi. Znali bi oni šta ih čeka i šta treba da rade a ne da bankrotare u ladovini i reklamiraju grčka vjenčanja.
Sada će, kažu finacvijesti, Grčka pokušati da izda obaveznice na deset godina kako bi prikupila sredstva da otplati dugove ili barem kamate od nekoliko mlrd E. To, i ako uspije, samo znači da Grčka produžava svoj dug i u narednoj deceniji i da naduvava svoj balon, od iste sapunice koja na drugim mjestima nije mogla da izdrži. Druga varijanta je da zemlje Eurozone pomognu i daju pare južnom rastrošnom bratu. Ali, finansijaš Angele Merkel, rajhpragmatik, kakve ih je sve bog stvorio, i Bizmark, kaže: Mogu pare ali da se Grčka odrekne prava glasanja u institucijama EU.
To je briselska podvrsta bratstva i jedinstva. Finansijskog političkog i teritorijalnog ropstva.
Nakon bankrota Mađarske, koja i nije neka ekonomska referenca, ni vlastita, ni Briselska, bankrot Grčke je već ozbiljna eu-pojava. EU je, očito nešto drugo a ne ekonomska zajednica, jedno tržište, kvote, nezavisne centralne banke, euro kao zajednička i jedina valuta... ili to sve ne funkcioniše. Ili ne mora da funkcioniše, bitno je da su baze stabilne.
Šta BiH može da izvuče kao iskustvo?
Potrebna je samo kao k.č. Katastarska čestica.
Ali ni ZKI neće dobiti. Zemljišno-knjižni izvadak.

NOVINARSTVO NA KOLJENIMA
Novinarstvo, govorim o nepostojećim i nerealnim stvarima, samo je realno prezentovanje potpunih činjenica, njihovo realno koreliranje i relativiziranje i, po mogućnosti i pameti, trendiranje.
Više strana, više izvora, i ostala sranja, tipa: prema izvoru poznatom redakciji, prema izvoru koji je želio da ostane neimenovan, prema pouzdanim informacijama, prema dokumentu koji je u posjedu redakcije... nisu novinarstvo i nisu bitna za novinarstvo.
I, novinarstvo nije navijanje, demonstriranje političkog opredjeljenja, ponašanje u stilu vlasnika i zastupnika političke opcije, ponašanje medija kao političke stranke, opozicionartsvo vlastima, sluganstvo vlastima, intelektualni amaterizam, društveni voajerizam i prostituisanje sa motom Neko će platiti da se objavi a neko da se ne objavi.
Novinarstvo u BiH ne postoji. Na koljenima je. To nisu kontradiktorne ocjene. Poza na koljenima ne ostavlja mjesta sumnji.
Baronesa Ketrin Ešton, visoka predstavnica za spoljnu politiku EU, simpatična ženica sa nesimpatičnim engleskim oblačenjem, boravila je u istorijskoj posjeti kolonijama na Balkanu. U Sarajevo je stigla noću a europljanin i naš visoki predstavnik (ti meni vojvodo a ja tebi serdare) dočekao ju je i dao joj buket cvijeća. U mom selu, sjećam se dobro iako sam minijaturan i gologuz pičio po prašini, pradjed Toman je držao predavanja mudonjama u familiji i u selu: Noću se ne daje cvijeće ženama. Ako nemaš šta pametnije da je pitaš, odnesi napoj krmcima.
Kad je stigla, spopali su je mediji. Dva pisanska medija su načinila i intervjue. U ta dva medija četiri pitanja su s koljena, prosto felacijsko-kolonijalna, podaničko-otomanska, robovska:
· Šta ćete tražiti od vlasti BiH
· Šta je nova strategija za BiH
· Ko je odgovoran za blokiranje reformi
· Smatrate li da su Referendum i druge sportske aktivnosti Milorada Dodika prijetnja...
Pitanja, ukupno, u dva intervjua, i nije bilo mnogo više.
Mediji su, dakle, Baronesi izrekli, otprilike ovu pjesmu, u prozi, žalosnicu, pokornicu:
Mi, Baroneso, o Visoka predstavnice, smo robovlje vaše i priznajemo Krunu EU, i vlast EU, i vojsku EU, i strane sudije u našim sudovima, i sve drugo što imate činiti prema nama, podanicima i vašim vlastoljupcima. Recite, Baroneso, Najviša Naša, šta ste nam od Giljotina Bonskih donijeli u sanducima na slonovima vašim, šta nam Kruna šalje za užitak i napredak, kako li se ono zove, Strategija, Stradija, Stragedija... O Baroneso, hvala presvevišnjem Briselu što Vas je poslao da kažete ko je odgovoran za zastoje u našim svetim, nasušnim krvopotrebnim Reformama, ko je odgovoran da mu mi mrtvu babu, u trulu sisu, u ladnom grobu... šta je Kruna Brisela poslala u katil-fermanu za Referendumaše naše. Kazuj Baroneso je li dovoljno što klečimo, ako treba da legnemo, potrbuške, pa, ako imate čim...
Umjesto da su, neobrazovani i nenačitani jadnici, upitali Baronesu:
Ako si se vatila tih visokih dužnosti, Baroneso, znaš li zašto oni beemvei, henkeli, njemački, ikea ćirlična a švedska, nivea, puma, vaz, nije ruski, ne, ne, metro, fiat markione... idu listom u Srbiju a iz BiH, naše a kolonije vaše, pobjegao i narodnivagen. Zašto u Hrvatsku idu frime Birselske Krune a u našu avliju niko, Baroneso. Nemojte nam reforme, koliko ste se vi ispatili oko tih lisabonskih.
Fabrike, dajte nam fabrike, ne vidjesmo davno fabrika, Gospodarice.

SARAJEVO – ŽARIŠTE ENDEMSKE OBNEVIDJELOSTI
Iz sarajevskog javnog mnijenja, mada se u sokačkoj mentalnoj arhitekturi teško uspostavlja bilo kakvo mnijenje, dolaze sve teže i teže dijagnoze.
Genocidnost. Fašizam. Bjesnilo.
Upravo je Bjesnilo Gojko Berić, Odstrelnik, u Oslobođenju, stavio u Istoriju bolesti Radončić Tornja i Avaz Fahrudina.
Odsustvo promišljanja, pomračenost umnih prizmi i nedostatak prstenova za izoštravanje slike, nerazumijevanje, primarna egzistencijalna mržnja... dovode do neprestane potrebe za skokovima u gradaciji teških dijagnoza. Nevina podsvijest odaje manjkavu svijest koju pokušava prikriti teškim dijagnozama. Paljanski Koljač. Balkanski Kasapin. Na drugoj strani podsvijest pere svijest koja je ipak dokučila barem neke natuknice istinitosti. Fatih, naš pradjed. Radovane, srpski sine.
Tako je sada Beriću problem Konstantna Opstrukcija Srpskog Nacionalističkog Bloka, predvođena Miloradom Dodikom, koja priječi ulazak u EU i NATO. Problem je Toranj i njegov Fahro. Koji hoće da bude prvi u Bošnjaka.
Gojko Berić, sa retuširanom fotografijom, nekada reportažist oslobođenja Hasana Grabčanovića i Hrvoja Ištuka, a reportaže je u tim dobima pisao onaj ko nije nizašta u redakciji. Nema informativne crte, nema refleksa, nema sklonosti ka podobnosti, daj da piše reportaže, ne može ništa usrati. Traži seoske učitelje koji su formirali KUD koji mili moji, ne razumije da Fahrudin Radončić, SBB, težnja da se bude prvi ili važniji u Bošnjaka, Avaz, nisu nastali zato što se Fahro jedno jutro zaboravio obrijati. Nastali su kao zakonita pojava razvoja društva. U kome je i Goja učestvovao. I kao posljedica sumraka ratne bošnjačke političke artikulacije. Da nije Fahrudina, bio neko drugi, Dževad, Mustafa...
Kada su svi, slineći, niz bradu od sreće, obarali komunizam, samoupravni socijalizam, i ćutali kada je Alija rekao da će za BiH žrtvovati mir, trebali su znati da Država daje topove, bogati volove a sirotinja sinove. Gojko Berić se sada osjeća kao poginuli sirotinjski sin. Zato pjeni na Toranj jer ga vidi kao novog vola Fahrudina Radončića. Bjesnilo. Nije bjesnilo. To je poslijeratna obnova i izgradnja. A u njoj, zakonito, sljedstveno, učestvuju oni koji se zadese na jednom od tri punkta koja sam naveo.
Kasno je, Goja. Kad gaće spadnu potpuno je besmisleno nekoga optuživati za nedemokratičnost uzvika: Naguzi se.
Tragično je da je Gojko Berić u Sarajevu. Iz Sarajeva se ništa ne vidi. Sarajevo je leglo obnevidjelosti. Ako bi se pomakao u Čajniče, u Cazin, u Konjic, Bjesnilo bi izgledalo posve drugačije.
Tako bi drugačije izgledala i Konstantna Opstrukcija Nacionalističkog Bloka Milorada Dodika.
Nije Opstrukcija. Nego zakonitost. Jasenovac, Čvor šahovnica-ljiljan, Bojkot ponoćnog referenduma za samostalnost, Dejtonski priznata Republika Srpska, Dodik... da nije Dodika, bio bi neko drugi.
Možda je najbolje rješenje Dodik. Treba bolje pogledati.
Ali ako doista taj Toranj, ili mu se smao čini, širi i bljuje bjesnilo, ispod bjesnila, i pričinjenog, teško se šta razaznaje.

NAPOMENA: na ovom blogu možete otvoriti link prema romanu Prsti ludih očiju

ETNIČKO PAĆENJE
BAKIRA IZETBEGOVIĆA
Ljudi koji su žrtvovali mir za Bosnu i Hercegovinu, žrtvovali su ga, u stvari, za vladanje nad Bosnom i Hercegovinom.
Žrtva se nije isplatila. Oni mrski dejtonci potpisali postojanje Republike Srpske, genocidne tvorevine.
Time su potpisali, priznali i ovjekovječili, „rezultate etničkog čišćenja“, istinito rečeno: rezultate ratnog straha od istrebljenja, pošto je to ovdje već demonstrirano u Drugom svjetskom ratu.
Ali dejtonci su bili uviđavni. Potpisan je i Aneks VII, Slovo o povratku. Mada je i njima bilo jasno da od toga nema ništa. Jedino su se Srbi vratili u Drvar zahvaljujući Hrvatima koji su vidjeli da nema sreće u tuđem.
Dali su i neke pare. Neke su pokrali neki a neke naši.
Tako je Sarajevo postalo više kinesko nego srpsko, Posavina postala nehrvatska a Bugojno, npr., bezhrvatsko.
Sada na pozorišnoj sceni, ko čehovljeva puška sa zida, spada Bakir Izetbegović. Predlaže zakon o razmještaju državnih službenika po opštinama, kantonima i republikama po mikroskopskom ključu iz nacionalnog sastava po popisu 1991. godine.
Pljunuti otac.
Tako je i on mu govorio, poslije rata: Pogledajte telefonski imenik Sarajeva pa vidite da je to multietnićki grad.
Uvijek sam se pitao da li je Alija toliko naivan da izgleda kao da se pravi budala.
Bakir, sin mu, pokušava provesti apsolutnu torturu i diktaturu nad ljudima koji su se jedva skućili na svojim mjestima i došli do državnog, javnog posla, jedine sigurne životne sise na ovim prosorima.
Zamišljam da bi Bakir jednog dana, da bi proveo svoj zakon, od kojeg, srećom, nema ništa, morao formirati logor sa silnom administracijom postrojenom u redove po nacionalnom ključu, na Koševu najbolje, a okolo parkirati kamione, ne moraju biti hladnjače, i spomoću megafona komandovati: 13,28% Srba za Sanski Most, u kamion broj 47. Trkom. 17,86% Bošnjaka za Čelinac, kamion 218. U Čelincu su, kod Brđe, bili Muslimani. Ćut’ izrode. 17% Srba u Konjic. Nemoj nas opet u Konjic. Ćut’ antimultietnićaru jedan.
Dakle, pravo na rad, na izbor boravišta, na opredjeljenje, na ljubavnicu i ljubavnika, na školske drugove, na kandidovanje na osnovu dobijenog boravišta, i na biranje... sve ode u pišarin. A ona dvojica išli pješke do Strazbura jer im Ustav neda da se kandiduju. Bakir bi ukinuo i ljude a ne kandidovanje.
Prosto je nevjerovatno da takav jedan monstruozni zakon može da stigne do parlamenta.
Da ne pitam:
Otkud sad to da se nacionalno precizno priznajemo popis iz 91. a ne može popis sa nacionalnim izjašnjavanjem 2011.
Bakirov zakon o etničkom paćenju nastavak je žrtvovanja mira. Pošto Bošnjaka ima najviše, oni bi se rasporedili po cijeloj BiH i tako bi u stavri dobili vlast i mimo izbora kao i mimo stvarnog rasporeda življa.
To bi bio drugi pohod na BiH. Prvi put je to bila A BiH (armija) a sada bi to bio AR BiH (administrativni raspored).
To bi bila teritorijalizacija, potčinjavanje, Srba i Hrvata. Nešto kao sabljohod kod uspostave Otomanske stabilnosti.

NEVLADINE ORGANIZACIJE
Smjena dva milenijuma nije samo stvar kalendara.
Kod nas, na primjer, taj period primopredaje dužnosti drugog i trećeg hiljadugođa, donio je velike novine. Na scenu su stupile koljačake stranake da, nakon ulitanog i totalitarnog komunističkog bratstva i jedinstva, izgrade multinacionalnu zajednicu. U tu svrhu su organizovale, što je potpuno nov praktični i intelektualni proizvod, međuvjerske, međubratske i međudemokratske ratove do posljednjeg pripadnika Mog Naroda.
Inovativnost tih ratova je u tome da je njihov pobjednik veoma daleko. Holbruk je, nekidan, objelodanio da su SAD u BiH i na Kosovu vodile ratove i pobijedile, uz pomoć međunarodne zajednice.
A Huso i ja, koji smo uspostavili vruću motalica žicu između dvije linije na frontu iznad Doboja, ubili se, nakon konačnog primirja 2005., dokazujući da smo obojica pobjednici.
Pored narodnooslobodilačkih ratova u konačnu istoriju i tamu Drugog milenijuma otišle su i neke praktične male stvari. Nakurnjaci, pleteni, vuneni, naprimjer. Sišli su gorštaci sa hladnih planina, gaće su po marku, nema zime.
Baš sa propašću nakurnjaka, pojavile su se nevladine organizacije. To je, poslije Husine i moje pobjede (Anti smo odmah priznali pobjedu jer se kod njega plaćalo kunama) posulo ko pljeva. Mediji koji su nicali ko korov iz balege, nisu mogli politi na ruke broju nevladinih organizacija, takozvanih NVO.
Koliko sam razumio, zadatak tih nevladinih organizacija je da zaštiti manjinske segmente. Pošto je većina naroda bila na izborima i izglasala svoje vladine institucije, predstavnike, poslanike i delegate, sve se to ubrajalo u Vladine. Ono što je ostalo su Nevladini i onda su tu NVO.
Danas čitam da su NVO: Omladinska informativna agencija, TI BiH, CCI, ACIPS, Centar za promociju civilnog društva i Unija za održivi povratak i integracije u BiH, od parlamentarne delegacije Pak – Kacin, zatražile da se građanima BiH ne ukidaju vize jer će to vladine organizacije iskoristiti u predizborne svrhe. Onaj ko već godinama upravlja najmanje CCI i TI, sada im je poslao cjeduljicu šta će reći.
I vidim da sam sve pogrešno shvatio.
Radi se o antivladinim organizacijama.
A nakurnjaci su se genetski modifikovali.

OBRNUTA DIJAGNOSTIKA
Referendum je omiljeni refren Valentina Incka. Iako je Valentinovo prošlo, Incko je i dalje zaljubljen u referendum. Čini se, često, da je Incko Visoki Predstavnik za Referendum. A Gregorijan za stodesetkilovoltni dalekovod za Brčko.
Povodom boravka delegacije evropskih parlamentaraca u Sarajevu, poznate kao Pakt Pak-Kacin, Incko je izjavio: Zakon (o referendumu) sam po sebi nije sporan, ali je sporno ako vlasti Republike Srpske pokrenu proceduru o pitanju koje nije u njihovij nadležnosti.
Ovo je tipičan sarajevski način razmišljanja. Naslijeđen od dublje istorijske stabilnosti, u narodu još poznate i slavljene kao Otomanska stabilnost. Taj način razmišljanja na Balkan je donijela Turska.
Incko je tako postao još jedan član internacionalnih baba vračara.
Njegova dijagnostika ne može se smatrati ozbiljnom ni u jednom aspektu. Republika Srpska bi se mogla kazniti, na prmjer, za donošenje zakona o koncesijama. Zakon o koncesijama sam po sebi nije soporan. Sporno je ako neko u Republici Srpskoj pokuša da koncesiju da po jevtine pare.
Ozbiljnije. Šta je nadležnost Republike Srpske i ko odlučuje šta su nadležnosti uopšte. Incko? Nikako. Referendum je opšta nadležnost svakog živog kolektiviteta. Čak i guštera, ako bi mogli da se organizuju i glasaju. A gdje je nadležnost Nato-pakta da 2000 godina nakon razapinjanja Isusa bombarduje Beograd. Gdje je nadležnost Nato-pakta za stvaranje nezavisnosti. Od Kosova, koje nikada niko nije priznao i potpisao to. A Republiku Srpsku jeste. Gdje je nadležnost Otomanskoj imperiji da stabilizuje Balkan, onomad. Gdje je nadležnost njegovoj Austrougarskoj da BiH otme od beharli Otomanske stabilnosti.
Cijela ljudska istorija je osvajanje nadležnosti.
Ljudska zajednica, civilizacija, kultura, nacije, tako se razvijaju i napreduju. Ako im uskratite osvajanje nadležnosti, uskratili ste im život.
Uskraćivanje prava Republici Srpskoj na referendum, i ostalih prava, uskraćujete Srbima pravo na opstanak u BiH.
To je dijagnoza, Incko.
A ne Tvoja, obrnuta. Glavni problem u BiH je nastojanje Sarajeva da centralizuje i unitarizuje BiH, da poništi Dejtonski sporazum, granice i nadležnosti. Da ukine Republiku Srpsku. A u tome i Ti, Incko, učestvuješ.
No, ne sporim. Drži se Ti i dalje Referenduma ko pijan plota. Izmislićemo mi još tih pomagala.

TEVEKORPOSAURUS JOŠ NIJE ROĐEN
Kada sam 76. postao mladi novinar Televizije Sarajevo, Drago Marić je već bio stari novinar Politike iz Mostara.
Sada je taj Drago Marić na čelu Međuemiterskog Ekspertskog Tima Za Uspostavu Korporacije Javnih RTV Emitera BiH. A već dvadeset godina se bavi tim državnim teljenjem televizija.
Kako stvari stoje, na to mjesto treba imenovati nekog dvadesetogodišnjaka, makar i ne bio ekspert, pa dok on dođe u Dragine godine možda će se i uspostaviti to nešto što je za uspostavu.
Neka budala iz međunarodne zajednice nacrtala je monstruozno komplikovanu korporativnu šumu javnih nebuloza u oblasti televizije tako da iz nje niko živ neće izaći, ko je u bilo kakvoj sadašnjoj vezi sa televizijom. A televizija je jednostavna stvar. Pokupiš par dovoljnih lujki, zatvoriš ih na farmu i proglasiš to rijaliti šouom u trajanju od tri mjeseca. Ili nađeš par gologuzih ljepotica koje misle da piške velegradsku kolonjsku vodu, ubijediš ih da su već selebriti i pošalješ ih na pusto ostrvo. One uspješnije i sretnije televizije šest mjeseci se bave intelektualnim životopisom polupraznoglave obitelji Simonice Gaže.
Drago Marić je odavno već u kuknjavi. Niko ne seksuališe tu Korporaciju. Federalni parlament donosi neki zakon koji je u suprotnosti sa onim krovnim koji je donijet 2005. (to je stoljeće prije Dodika). Hajd što to radi Parlament Federacije nego i uviđavna Narodna skupština Republike Srpske takođe usvaja suprotne odrebe Krovnom Zakonu Na Čardaku. I klepeće nanulama. Odbor Korporacije još nije uspostavljen. Imovina je još na ni na čardaku ni pod nanulama. Ekspertski Savjetodavni Odbor Jetrva Bez Entitetskih Granica još nije uspostavljen a ni krovno udruženje beha lovaca nije dalo svog predstavnika u Državnu Tavansku Delegaciju koja će obilaziti šume u kojima su smješteni korporativni predajnici.
Nije ni Statut usvojen.
Još ako Drago Marić kaže da nije dobio biometrijski pasoš, izgubiću živce i vjeru u Krovnu Državu i pomisliti da se ona gradi samo da bi glubovi mogli da je uneređuju.

IZJAVA NA IZJAVU
Jelko Kacin: Srbija mora da se suoči sa svojom prošlošću.
Kacin mora da se suoči sa svojim nadležnostima.

ZA SLOBODU SZR
U nekim glasilima minijaturističkog tiraža, podigla se graja.
Podigla je sitna novinarska raja.
Te da li Fahrudin Esbebe ima pravo da prebrojava krvna zrnca Duški Jurišić. Te da li stojite iza odstrela Gojka Berića. Ko je Gojko Berić, pita moja bespoštedna kritičarka, inače sveznalica.
Uopšte je nebitno šta su uradili Jurišićka i Berić. Jer to što oni, a i ini, rade inače nije bitno. Bitno je da se društvo, država i javnost pokušavaju senzibilizirati i podići u borbu za slobodu i prst časni na tastaturi.
Koliko sam razumio radi se o borbi za nezavisnost novinara. Pri tome niko ne pita kako je moguće nezavisno novinarstvo uopšte a kako je, onda, moguće i u BiH, posebno. Po čemu je to nezavisno novinarstvo ako vaša novina veće odavno pliva na pjeni privatizovanih hektolitara u poznatom projektu Kriminalizovana Odbrana Nacije. I vjere. Ili ako vaša televizija ima isključiv zadatak da neda Hrvatima kanal na hrvatskom jeziku i da uništava sve što je Republika Srpska i iz.
Ali, nezavisno od nezavisnosti, novinarstvo je u BiH spalo onoj stvari za uši, svojim neprofesionalizmom, svojim ignorisanjem činjenica, svojim dodvorništvom, strancima, tajkunima i političarima. Novinarstvo u BiH je propalo onog trenutka kada je dozvolilo da mu stranci formiraju medije. I kada je omogućeno privatno vlasništvo medija. Koja budala misli da će stranac dati pare da budeš nezavisni medij, ili da će ti gazda dozvoliti da pišeš kako činjenice kažu.
I na kraju, ali najbitnije, šta su novinari, čak i ako su nezavisni. Ništa. Možete na pišurin, što bi rekli stari istrijanci, da nabijate radnike, decenijama, da nabijate političare, da nabijate vjerske lidere, komunjare, da nabijate narode i republike... a novinare ne smijete da pomenete.
Novinari nisu ništa.
Novinar je isto što i neka szr, samostalna zanatska radnja, koja, naprimjer, proizvodi, makarone.
Za nedodirljivost, ako je želiš, izbori se, činjenicama. A u međuvremenu, nosi svoj samar koji si sam izabrao.

IZJAVA NA IZJAVU:
Stipe Mesić: Političar sam, ali prije svega čovjek.
Nepotkovan.