JADNO PREDSTAVLJANJE BiH
Dabome da je istorijska sudbina teško izbježljiva, izvrdljiva i odgodljiva. Po toj sudbini Turska je na Balkanu, kome su Turci Otomanci i dali ime, važna diplomatska i regionalna zemlja, mada je, nekada u istoriji, kao Otomanski Stabilizator, bila destilator krvi, demonter glava i sepet-transporter srpskih mladića na Bosfor što se pokazalo veoma uspješnom tehnologijom poturčavanja.
Razumljivo, imam neublaživu gadljivost prema političkom angažmanu Turske na ovom prostoru. Osjećaj je isti kao kada pobješnjeli kojot razdere svu perutninu u kokošinjcu pa se onda vrati da batacima, krilcima i žutim pijetlovim nogicama liže rane da brže zarastu.
Tako se na nekim turnejama stalno viđaju neki ministri Balkana i Turske. Jeremić, Davutoglu Novootomanski Stabilizirajući, Jandroković, ministar inostrani zagrebački i Sven Alkalaj. Po imenu i prezimenu, i po ko tuđem sakou koji nosi, ovaj posljednji bi mogao biti šef ranžirnice Rudarsko-topioničarskog bazena Bor ili referent za utovar-istovar, Rudnika olova i cinka Trepča. A tako i izgleda.
Davutoglu Novotomanski Strabilizirajući, izjavio je nakon sastanka u Beogradu, da su ministri stvorili povjerenje na ovim trilaterarnim pregovorima.
Iz toga zaključujem da je BiH na tim pregovorima zastupljena po tom Alkalaju, koji izgleda jednako neugledno kako se i ponaša i kakva mu je dekape mreža, diplomatsko konzularna privatna bulumenta (čast izuzecima).
Jasno je da BiH u ovoj igri može ostati bez gaća, ako se doista o nečemu pregovara, jer ministar Alkalaj nikome ne odgovara u BiH, niti bilo ko zna šta on radi, osim njegovog svodnika koji ga je sveo u Savjet ministara, Harisa Silajdžića.
Predsjedništvo BiH, sa privatnim predsjedavajućim Željkom Komšićem, koji je tek prije neki dan priznao dio zemlje kojim, u sastavu BiH, takođe predsjedava, koji privatno hoda po Njemačkoj i Zagrebu, ne pitajući i ne obavještavajući nikoga, pa ni Alkalaja, trebalo bi da se oglasi povodom tih „pregovora“, Savjet ministara bi takođe trebao da se oglasi oko toga a Parlamentarna skupština BiH, trebala bi nešto da znao o tome, dopuštam i više nego što javnost zna.
Od svega toga nema ništa, niko ništa ne zna.
Čak ni Sven Alkalaj.

SVAKA ŠUŠA TUŽI ZA GENOCID
Republiku Srpsku nikada niko neće tužiti za genocid.
Samo zato što bi to značilo i trajno priznanje Republike Srpske.
Jer, za genocid se ne tuže slučajni prolaznici i kratkotrajne metamorfoze.
Ali zato će na Srbiju pasjeg crven bana da dižu i Donji Svrdljikovci samo kada nastupi čas koristi za njih. I zato će se na Srbe u BiH neprestano pritiskati da svaki zločin u svakoj opštini bude presuđen kao zločin genocida, da Srbi sami sebe optuže za genocid tako što će pristati na zakon po kome ne smije da se negira presuđeni genocid pa sve do zahtjeva da se nedjeljna molitva u crkvi i večernja kod kuće, počinje i završava sa očajničkim: Oprosti mi, bože, za Srebrenicu.
Genocid i Srebrenica su postali plastično kičerajsko cvijeće kao zamjena za istinski civilizacijski žal za nevinom civilnom žrtvom bilo kojeg sjemena i podneblja.
Međunarodni sud pravde je osudio Srbiju za nepreduzimanje ničega u sprečavanju genocida u Srebrenici. Sada se ta presuda ponovo kapitalizuje a tome doprinosi i Tadić, ničim izazvan. Po tom pravnom osnovu, sa istom kvaklifikacijom, za Srebrenicu se mogu osuditi i Holandija, i Ujedinjene nacije, i drugi tada prisutni a gore nepomenuti.
I Hrvatska, pola Tuđmanova, pola Mesićeva, Neovisna, tužila je Srbiju za genocid. Nakon što je protjerala, očistila, dezinfikovala, redarstveno olujizirala, 400.000 Srba.
Novi predsjednik Hrvatske, esdepeovac, Ivo Jospiović, stručnjak za međunarodno pravo, kažu, i međunarodno ilegalno prenošenje dokumenata preko Mađarske, pišu, hvalio se u kampanji da je jedan od autora tužbe protiv Srbije za genocid, smatrajući da je to prednost u Hrvata a naročito nad Bandićem koji nikada nije tužio ni hercegovačku kozu.
Sada je, izjavivši da očekuje Tadića na inauguraciji, obznanio da, ako Srbija izruči Mladića i Hadžića, ako se otkrije sudbina svih nestalih i ako se vrati kulturno blago Hrvatske, može se postaviti pitanje čemu tužba za genocid.
Nisam sreo veći dokaz da je tuženje za genocid obična manipulacija žrtvama i primitivna reciklaža balkanske bratoubilačke kaljuže.
Kakve veze imaju Mladić i umjetničke slike sa genocidom koji je, kobiva, izvršila Srbija u Hrvatskoj?
Velika je stručnost predsjednika Hrvatske za to međunarodno pravo. I ostalih genocidogeniusa. U Zagrebu, Sarajevu i Hagu.

KAD JE IZGUBIO BANDIĆ
Milan Bandić nije imao nikakve šanse da pobijedi na izborima za Predsjednika Hrvatske.
Ali, unatoč tome, moje simpatije su bile na njegovoj strani. Prije svega zbog izuzetne energije koju ulaže u svaki posao koji radi i jer politiku shvata kao stvaranje nečega a ne kao neprestano davanje izjava i zauzimanje stavova. I zbog toga što je kao marginalac po rođenju, čovjek bez šansi, došao do toga da mu Zagreb daje tri mandata. Taj agramerski Zagreb koji piša kolonjsku vodu a kanalizacijom mu teče Koko Šanel 5.
Ivo Josipović, pak, čovjek je sa biografijom, sa pedigreom, sa bogatim porijeklom. Svirao je klavir dok Bandić nije imao šta da jede. Stručnjak je za međunarodno pravo. Koje se veoma rijetko primjenjuje pa niko i ne zna kakav je ko stručnjak.
Moje opredjeljenje će uvijek biti za sirotinjskog sina. Ali to je unaprijed gubitnička varijanta. Bogat plati pa ga svirac prati.
Upravo taj start iz bunara, dok drugi startaju u sprintericama sa tartana, Bandića je unaprijed diskvalifikovao. Svi zagrebački mediji su bili na strani Josipovića. Toliko da su i zagrebačku sirotinju i ploretarijat okrenuli na njegove glasačke listiće. Ta prednost se ne može izravnati oglasima.
Kako je onda, Bandić došao do drugog kruga i dobio 40 procenata glasova?
Tako što je Hadeze omogućio Josipoviću da pobijedi.
HDZ je povukao nekoliko nerazumljivih političkih poteza:
· Dozvolio je Sanaderu da odstupi sa mjesta predsjednika stranke i predsjednika Vlade. Taman da se usrao u gaće moralo ga se ostaviti do izbora pa ako nije bilo nikog boljeg, kandidovati samog Sanadera jer SDP nije imao šanse u izravnoj borbi
· Kandidovao je jalovog prostatičnog Hebranga, lovca na ćaćino političko-tragično blago, nesposobnog da bude bilo što a to je otvorilo apetite narcisoidnom Nadanu i žilavom Primorcu. Ni jedan od njih, naravno, nije imao šanse da pobijedi ali su imali dobru vjeru da su bolji od Hebranga. Tako je suludi HDZ imao tri kandidata i još Bandića koji je jurišao na jedan dio desnog, i njihovog, biračkog tijela. U takvoj situaciji Bandiću je bio otvoren put prema drugom krugu
· Mada direktno HDZ nije učestvovao u tome, ali Sanaderov povratak i pokušaj puča, zaustavio je mogući uspon Bandića jer je oduzeo dragocjenih nekoliko dana kampanje što je svakako više usporilo Bandića nego Josipovića
· Jadranka Kosor i HDZ nisu podržali nikoga i tako sugerisali biračima da su protiv Bandića a za Josipovića samo što to ne mogu da kažu
SDP je partija fine zagrebačke gospode koja živi na glasovima Titinog mentalno zaostalog proletarijata. Bandić u tom mozaiku nije imao svoj kamenčić i već godinama je, još za vrijeme Račana, bio crna ovca. Dobijanje izbora u Zagrebu onemogućavalo je gospone da ga uklone. Bandić, pogotovo, nije bio dobro dijete čim je natuknuo da bi se kandidovao za predsjednika. Esdepe je znao, makar i podsvjesno, da on, kao stranački kandidat, ima sve šanse da prođe. Naročito iz današnje perspektive i svega što je uradio HDZ. Treba zamisliti situaciju u kojoj je SDP kandidovao Bandića sa svom pratećom kandidaturnom svitom a bez Josipovića. Dobio bi u prvom krugu. Na 35% esdepeovih birača Bandić bi dodao još 16% svojih prigradskih kolebljivih proletera, Hercegovaca i desničara. Ali gospodska partija to sebi nije mogla dozvoliti. Seljačina naš kandidat?
Ispalo je da je najveći dobitnik SDP. Veći i od Josipovića. Ničim izvojevano.
To ne znači da će tako i ostati do narednih parlamentarnih izbora jer će dio članstva, pa vjerovatno i organizacija, otići za Bandićem. Neka vrsta rascjepa uvijek slabi stranku kolikogod se to predstavljalo pročišćavanjem i dezinsekcijom.
Drugo, blijedi predsjednik Hrvatske, kolikogod morao odstupiti i distancirati se iz SDP, uvijek će biračima sugerisati da oni nisu partija koja može nešto da uradi. Jer, predsjednik nema za narod vidljivih ovlaštenja – komandovanje vojskom, ambasadori i slična kabinetska seruckanja, narod ne osjeti u džepu i u stomaku i zato će biti blijed. Zasto je Mesić pričao viceve jer nije imao šta da radi.
I treće, vjerovatno će Kosorka Djevojka nastaviti sa borbom protiv vitezova Kriminalizovane Odbrane Hrvata, moćne organizacije KOH, što može rezultirati rastom rejtinga. Ako za njenog mandata Hrvatska uđe u EU, ili se posve približi, to će biti dodatni rast.
I četvrto, ako bi HDZ lansirao garnituru mladih desnih lavova, mladih ne toliko po godinama nego po političkom eksponiranju, kakav je Josipović, npr, bio bi nezaustavljiv.
HDZ ima, dakle, mnogo poteza pred sobom. SDP nema ni približno takav izbor.
Bandić je Hercegovac.
A niko koga su podržavali Hercegovci nije postao predsjednik. Svi su dobijali izbore dižući poskočiće na Hercegovoce. Sve su to Matan und jaranen. Tuđmana ne treba računati. To je ratna hulja kao i Karadžić. Josipović je dobrih postotaka glasova dobio ponižavajući Bandića, njegovu neukost i njegovo porijeklo. Bilo je neprijatno gledati tu demonstraciju zagrebačke austrougarske nadmoći i svilenila nad grčevitim licem Bandića koje je u želji da se održi ravnopravnim izgledalo kao poskok satjeran u ugao.
Najveći dobitnici Bandićevog poraza mogu biti Hercegovci.
Jer su pokazali monolitnost i jer su se, na određen način odvojili od zagreba, osamostalili, odrasli. I njima je, kao i Republici Srpskoj, 18 godina. Jedinstvo koje su pokazali moraće da uzmu u obzir usitntjene hrvatske stranke u BiH. Ali će ga morati da uobziri i Josipović i da komponuje jasniji Treći marš.
Bandić je previše vremena gubio na traženje podrške koja mu ništa nije mogla donijeti. Svako ko se bavi izborima zna da podrška staleških udruženja, raznih organizacija, regionalista i lokalista, ne donosi glasove pošto nadležnost nad glasovima ne postoji. Kerum ništa nije mogao da donese Bandiću, jer ništa i nema. On nema stranku ili partiju koja će svoj mehanizam da stavi u pogon i da diriguje glasove Bandiću. U toj širini tražene podrške izgubio je vrijeme i dobio zlikovca Merčepa kao podržnika što je veliko samomazanje balegom.
Josipović je mnoge podrške imao unaprijed i nije morao da gubi vrijeme na to.
Slogan ne dobija izbore ali govori o ponašanju a ponašanje može da utiče na pobjedu ili poraz.
Josipovićev slogan je tipična romansirana varijanta ortodoksnog parolaškog komunizma: Pošten predsjednik za pravednu Hrvatsku. Ili: PravDa. Ili: Pravda za Hrvatsku. Ovi slogani su umobolni stupidiozum iz kancelarija komunistički gletovanih zidova. Prvi slogan ne znači baš ništa. Samo o sebi govoriti da si pošten, promašaj je unaprijed. Pravedna Hrvatska ili bilo koja zemlja, toliko je neodređeno i multirakursirano da ne može da motiviše nikoga. PravDa je reminiscencija sovjetske moskovštine. Pravda za Hrvatsku sugeriše da je Hrvatska na sudu, da je pred vješanjem za nedokazano silovanje ili što, i da je javnost treba spasiti. A predsjednik i ne obezbjeđuje pravdu za svoju zemlju.
Josipović je po ovim sloganima bio ranjiv ali je to teško moglo da se iskoristi. Oni su bezlični i nisu mu ni donijeli ni naštetili.
Čovjek a ne stranka. Bandić je glasačima objašnjavao svoju sudbinu. Izašo je iz Esdepea i krenuo sam. Na to nije trebalo trošiti slogan. Osim toga, sugerisao je unaprijed da iza sebe nema nikakvu stranku. Glasanje, i glasovanje, su, ipak stranačka borba. Nezavisni teško uspijevaju. Drugo, taj Bandićev slogan bio je više uperen protiv Josipovića nego što je govorio o Bandiću. Treće, nije dobro da se sloganom nipodaštava stranka iz koje je jučer izašao i koja ga je stvorila gradonačelnikom. Čovjek a ne stranka – zvuči sebično, govori o sebi lično a to nije dobra komunikacija sa biračima i javnosti. Slogan je trebao biti drugačiji a njegovo obrazlaganje samostalne kandidature ljudskije, bez prevelikog pljuvanja na stranku (što je činio i insistiranjem na crvenilu Hrvatske). Ipak i da je tako radio, ne bi dobio izbore.
Bandić je trebao da kapitalizuje svoj dosadašnji rad a ne da se direktno obrušava na Josipovića pošto protiv distancirane nadmjenosti nema šanse. Znate me. Milan Bandić. To je mogao biti slogan koji motiviše ljude. Ujedno bi naglasio da Josipovića ne znaju. Ili barem, ne znaju toliko.
Ali, glavna stvar: Bandić je najveći dio ovih faktora koje sam naveo, znao ili je morao znati. On i njegova ekipa su trebali procijeniti da su šanse za pobjedu nikakve. I nije se trebao kandidovati ako nije mogao biti kandidat Esdepea.
Izgubio je čim se kandidovao.

KOLJAČU SE NE PRUŽA DRUGA ŠANSA
Javnost Hrvatske, jednim svojim pisanim dijelom, pokušava da opere Stjepana Mesića i njegovo sramno pomilovanje ubice srpske porodice Zec koje je počinio, sa drugima, 91. godine.
Mesić je, zapravo, uradio ono što je u skladu sa njegovom politikom. On je čuvenom amaterskom, provincijalnom, smetnutom, retardiranom izjavom, unaprijed ili posljedično, opravdao sve ovakve pokolje. Rekavši u Beogradu: Ja sam svoj zadatak izvršio – Jugoslavije više nema, on je divljacima poručio izravno: protiv Jugoslavije, i protiv Srba, jer oni su u hrvatskoj javnosti poistovjećivani, sve je dozvoljeno.
Sada čičkovito mišljenje raznih ljudskopravaša, predsjednika udruga psihijatrijskih slučajeva itd, pokušavaju opravdati Mesića.
Argumenti su pri tome smiješni.
Pomilovani su i pripadnici grupe Bader-Majnhof koji su imali dosuđenih nekoliko doživotnih robija ponaosob i dokazanih po nekoliko ubistava.
Tačno. Ali Bader-Majnhof se borio protiv kapitalističkog režima. Nije istrebljivao porodice.
Koljač, u molbi, i u novinskim istupima, navodi da je i on u Vukovaru izgubio brata i ujaka a da su mu majku i oca odveli u logore. Tako znači, srpski zločin traži hrvatski zločin a hrvatski zločin traži pomilovanje. Dotični je zaslužio da se nađe pod omčom ili pred streljačkim strojem, a ne da mu se dodjeljuje osam godina besplatnog stana i hrane, pa onda još i pomilovanje. Ne možemo pravdati istrebljenje porodice zbog pogibije nekoga mog na drugom kraju države. To može samo u vicu o glupom Husi koji je na željezničkoj stanici Podlugovi zaklao Marka. Kada su pružni radnici, s kojima je to jutro raznosio pragove, upitali: Šta uradi, odgovorio je: I Marko je zaklo Musu na Kosovu. To je bilo prije petsto godina. Možda, al ja sam juće ćuo.
I još, žena mu je trudna, dobro se vladao.
Pomilovanje je nagrađivanje. A nagrađivanje je opravdavanje zločina zločinom. Da li treba neka hrvatska porodica za trideset godina, u nekom novom ratu, da strada zbog porodice Zec. Dabome da ne treba. Zato đubre treba strijeljati.
A i inače je sve gadljivo, kad je humanoljublje, pravo na drugu šansu i uljuđenje kazni spalo na Ivana Zvonimira Čička, drkadžiju za ljudska prava i slično, Budišinog i Savkinovg saborca iz ustašoidnog hrvatskog proljeća koje će, te 91. i drugih potonjih godina, inspirisati mnoge poštene ljude hrvatske da budu zločinci bez ikakve potrebe i mimo njihovog bića.