BILJANA PLAVŠIĆ
Možda ima simbolike, možda slučajnosti a možda gorke istine, u činjenici da Biljana Plavšić izlazi iz Hisenberga u trenutku kada Karadžiću počinje suđenje u Hagu.
Sada je jasno da Hag nije bio spreman za Karadžića. Nisu očekivali da će ikada doći. Optužnicu su nakitili kako bi imali jači instrument za pritisak na Republiku Srpsku i Srbiju. Međunarodna zajednica, koja ne postoji osim što nekoliko njih igra gluvo glamočko pa ko nadjača, izgubila je igru sa Karadžićem. Nisu se kvalitetno pripremili da ga osude i to će biti još jedan fijasko. Za suđenje i osudu zainteresovane su samo još one nesretne izmanipulisane žene koje neke parapolitičke sile vodaju ko mečke po autobusima i protestima. Izgubila je i igru oko Karadžića. Da se nije insistiralo na Karadžiću, Srbija bi sada bila bliže EU i NATO. Ovako, pominju se četiri stuba srbijanske spoljne politike, EU nije prioritet, čak i Rusija kaže da neće imati ništa protiv ako se rbija za to odluči, znači nije se odlučila, NATO je na stendbajneutral aranžmanu itd.
Biljana Plavšić je bila tamo jer Karadžić i Mladić nisu. Dobrim dijelom. Biljana je bila simbol divljačkih, genocidnih agresorskih i istrebljivačkih Srba.
Biljana Plavšić nije kriva za ratne zločine jer njena uloga je bila apsolutna skrajnuta. Mnogo manja nego što je ona opisuje u svojim knjigama. Ne postoji ni jedan funcionerčić bilo kog nivoa i bilo koje geografske tačke u okviru tadašnje vlasti Esdeesa, i Vojske, koji je, ikada, išao da se vidi sa Biljanom, makar oko ubiranja ljekovitog bilja za ranjenika. Svi su išli kod Mome, Raše, Velibora i eventualno predsjednika vlade, ko se tada zadesio na tom mjestu.
Doklegod ovom zemljom slobodni hodaju oni koji su ubijali Srbe civile i terorisali ih u 600 logora, Biljana nije kriva.
Biljana Plavšić je mrlja na obrazu međunarodne zajednice. Iskoristili su je i uhapsili. Ali, od tog šljama se ništa drugo ne može ni očekivati.
Biljana Plavšić je mrlja i na jednom dijelu srpske nomenklature ovdje i u Srbiji. Srbljaci, Srbi divljaci, kao posebna vrsta endemske populacije esdeesoida, ispratili su Biljanu Plavšić u Hag kao izdajnika i „onu babu“. Bošnjaci, na najvišem nivou, su svoje kriminalce i ratne zločince primali ka vladike. Uz to, niko nije htio da svjedoči u korist Biljane Plavšić, prije svega od onih koji su u ratnim strukturama bili s njom i koji su znali stanje stvari. To ju je navelo da prizna dio krivice jer se nije mogla izboriti sa lažnim i manipuliranim svjedočenjima protiv sebe.
Izvan tog prljavog konteksta manipulisanog rata u Bosni i Hercegovini, Biljana Plavšić će ostati istinska srpska heroina nesretnog toka srpske istorije na kraju dvadesetog vijeka. Sve srpske prilude, na čelu sa umobolnim Miloševićem i neartikulisanim Karadžićem, radili su na štetu srpskog naroda i nisu imali hrabrosti da u potrebnom trenutku donesu hrabre i bolne odluke. Biljana je imala tu hrabrost. Ona se, kad je dobila priliku, odvojila od naciošidne paljanske i politike kriminalizovane odbrane srpstva esdeesa. Otvorila je Republiku Srpsku svijetu i pokazala da ovuda ne hodaju divljaci sa džigericama u ustima i bradom u opancima i dala vlast novim ljudima. Nije imala vremena da okupi novu strukturu svoje stranke a onda su se beogradskoradikalski i socijalističkokrmeljaški politarčići organizovali i zadali joj posljednji udarac. Ali se mora zapisati da je Republika Srpska jedna prije Biljane a druga poslije Biljane.
Biljana Plavšić je još u toku rata iskazala otvoreno političko protivljenje Slobodanu Miloševiću. Ne znam nikoga ko je, od esdeesovskih i srpskih mudonja uopšte, to uradio.
Esdees i paljanski Srbljaci su Biljanu Plavšić, kao i Koljevića, iskoristili tek za intelektualno i komunizmom neuprljano pokriće za svoju Kriminalizovanu Odbranu Srpstva i glumljenje politike, države i istorije, za svoj a na račun Srba, kolektivno i pojedinačno.
Na kraju su uspjeli oboga da se riješe.
No, na stvarnom kraju, Biljana Plavšić dolazi u zasluženu slobodu i mir.
Oni koji su se o nju ogriješili, neka hodaju svojim, prljavim, neljudskim, dijelom svijeta.

NEPOLITIČKA SREDSTVA
Telal za rat, Sulejman Tihić, nije više usamljen.
Javila se Dežurna Doris Pak. Ona bi, poručuje bosanskohercegovačkim neukim, zatucanim, izbezumljenim, neartikulisanim i neozbiljnim građanima, biračima, življu, u sastavu Srbi, Hrvati, Bošnjaci, da je na njihovom mjestu, izašla na ulice i tražila prevrat, preokret i slom vlasti.
Sulejman Tihić nije stvar formulisao tako. On je rekao da nije siguran šta će se desiti ali će se desiti radikalizacija za koju nije jasno kako će se kontrolisati. To je poziv na ulicu, agresiju, rušilaštvo i druge izljeve nježnosti koje posjeduje rulja. Samo poziv drugim sredstvima.
Valentin Incko je uputio poziv biračima da na sljedećim izborima, 2010., glasaju za kompromisere, pomirljivce i popustljivce. Jer, čitam između redova, narod je miran, popustljiv, druželjubiv, smjeran, funkcionalan, u skaldu sa najboljom evropskom praksom, potpuno po fusnotama Venecijanske komisije, narod nikada ne bi glasao za SNSD, SDA, SBiH... lideri su ti koji bez glasova na izborima izvolijevaju sad unitarnu, sad centralizovanu, sad federativnu zajednicu.
To što radi Dežurna Doris, koja, siroma, ne može spavati od postbosanskog traumatskog stresnog sindroma, najbezočnije je pozivanje na anarhiju i teror. Na ulice niko ne izlazi da ljubi curice i da pjeva rodoljubive pjesmice.
Valentin Incko, pak, ponižava birače, koji su se, evo, već dvadeset ljeta, dočepali demokratije i prava izbora pa glasaju u opštem razularenju, ne paze, biraju one sa velikim mudima, rogovima, stavovima, konceptima, dugim i debelim, ko u crnca da prostiš, iako nisam rasist, a ni ljubitelj. Ne znaju šta rade. Incko će da im otvori oči.
I prvi u tom nizu. Sulejman Tihić. Čovjek kraja političkih koncepcija. Njegov ratni ples je pouzdan znak da je ne samo on, kao lider pola Esdea, osim Sina Bakirovog dijela, nego i cijeli taj politički dželep, istrošio zobnicu političkih rješenja za Bošnjake. Koncepcije demokratskih naziva kao što su Butmir, Krivac, Država... nisu više primamljive na tržištu.
Tako se istorija ponavlja. Jedanput kao Alija, drugi put kao Sulejman. Jedanput kao tragedija, drugi put kao farsa. Tako čaršijaši, kao politička sekta u srcu Balkana, dokazuju da ništa nisu shvatili od Hegela i Marksa koji su pisali o tim ponavljanjima. Ni Alija nije imao politički koncpet. Osim Islamske deklaracije koja nije politička nego vjersističko-istrebljivačka.
Pomenutom trojcu neko treba da saopšti da su birači, građani, stanovnici, pripadnici tri ustavna naroda, rekli svoje na izborima. Već nekoliko puta.
A izborna se ne poriče.
To što traže je nasilje.
Ili nad društvom ili nad političkim opredjeljenjem.

BiH JEDNOSMJERNA ULICA
Izjava Sulejamana Tihića, nakon kraha predvojničke obuke u vojnoj bazi Butmir, tako je i jna organizovala vježbe pa se raspala za pet minuta, da je očekivao da će se barem imenovati krivci, konačno otkriva svu suštinu propasti Bosne i Hercegovine koja je počela kada su sarajevski čaršijaši, hercegovački nacionaši i paljanski esdeesaši, odlučili da se bave državnim poslovima Mog naroda a Alija, koji je od političkog iskustva imao samo zatvor, dao glavni smjer: Jebeš mir, oću državu, i koja se očituje u jednosmjernoj ideologiji označenog krivca.
Počelo je sa onima koji nisu bili za referendum o nezavisnosti.
Od tada strelica krivice neprestano, kao u video igricama, ide za Srbima a onda i za Republikom Srpskom.
Sva sarajevska, bošnjačka i „državna“ politika svela se u nošenje strelice krivice za Srbima u BiH, a i u Beogradu, kad treba, u lijepljenju etikete: Pazi, krivac, u targetiranju Srba i Republike Srpske. Krivica je postala žuta traka istrebljenja Srba u BiH, kao nekad jevreja u hitlerizovanoj Evropi.
Čaršijaši će, na kraju, doći glave Bosni i Hercegovini.
Čaršijaši nisu samo političari. Čaršijašenje je način života nedefinisanog društva i presudna je osobina svih sarajevskih intelektualaca, privrednika koji se ovdje označavaju sa Bizmismen, književnika, novinara i svih oni koji utiču na stvaranje javnog i političkog mnijenja.
Šaršijaši su pogubni jer žive samo u svom sokaku. Svako u svom sokaku. Za njih ne postoje drugi sokaci. A i ako postoje, za svoj sokak će žrtvovati druge sokake. Božo Ljubić je to detektovao tako što je rekao da se stvara konfederacija Bošnjaka i Srba. Dakle, hrvatski sokak je već žrtvovan. Pitanje je samo koliko je u tome krivica Vezivanja Zastava.
Čaršijaši iz svog sokaka gledaju svijet ali tako da misle da se sav svijet vrti oko njihovog sokaka. Zato su komponovali pjesmu Iznad Tešnja pada veče, dobro došo prijesedniče. Zato su ljuti na Tokaču jer je previše Srba upisao među žrtve ratova u BiH a premalo Bošnjaka. Zato su očekivali od Bajdena da lupi šakom o prašinu u Našem Sokaku. Zato su očekivali da će u Butmiru strelica konačno da obavi posao a ako ne obavi da se uhapsi Dodik, pa možda i Čović a da se imenuje namjesnik koji će prihvatiti strelicu krivice i nositi je kao Isus na putu prema razapinjalaištu. Zato Tihić, unezvijerenih očiju i ukrštenih jabučica, zapomaže: Što niste imenovali barem krivca.
Jer, od imenovanog krivca politika čaršijaša može da živi još jedan mandat. Najmanje.

TIHIĆ KOMANDIR ROVA
Gledam Tihićevu sažaljevačku facu u trenucima kada govori o tome kako će, ako propadne Butmir, but i mir, doći do radikalizacije, sukoba i ko zna čega još a što se neće moći kontrolisati. Baš sam se bio spremio da mu odnesem rovovske potrepštine u vidu toplih priglavaka, kineskih rukavica i neku kapu za rusku zimu jer znam da bi šubaru teško prihvatio. Mislio sam ponijeti i neki flahajz da mu izbušim nove rupe na opasaču jer će u rovu dalje omršaviti a stegnut opasač mu je garancija da se neće, zbog brdskih marširanja pod teretom, struniti što bi mu pomjerilo želudac iz ležišta i poremetilo varenje, kad primijetih da mu faca nema odlučnost za komandira rova.
Ne znam kako je, sa takvom plačljivom facom, uspio ubijediti neke tuzemne i neke izvanzemne diplomate i birokrate da će Butmir dovesti do velelijepne unitarizacije, centralizacije, sarajevizacije, bosnizacije BiH i opšteg uneređivanja predstavnika Republike Srpske a naročito Dodika.
Sulejman Tihić se na ovaj način deklarisao kao politički lider tipa Nikole Poplašena koji se slikao, onomad, za vrijeme srpske karadžićevsko-paljanske romantičarsko-kriminalne ere, sa šubarom, kamom i artiljerijskim kožnim čizmama, ili tipa Koštunica & Kalasnikov. Samao što se on slikao sa prijetnjom ratom a o tome kenjao i u Dejli Telegrafu.
Stoga u Butmiru ništa nije propalo osim Tihićevog rata u Bosni i Hercegovini.
Butmir nije ni imao šansu da uspije.
Ta revitalizacija Kalajevog režima u anektiranoj BiH, pripremljena je na amaterski način:
· Bez kvalitetnih prethodnih razgovora i tajne pregovaračke pripremne diplomatije koja bi sondirala šta je moguće, šta je zajedničko a šta ne treba uobziravati
· Bez realne selekcije validnih učesnika kako se ne bi desilo da igraju trećeligaši a oni koji imaju 200.000 glasova nisu ni blizu kantine i kako se ne bi desilo da u izvandrednoj slučajnoj simbolici Medvedev dođe u Beograd dok Butmir propada što se može protumačiti i kao propast podšapljivanja BiH
· Bez jasne vizije EU o tome šta da radi sa lokalnom vukojebinom, bujadištem i zečijim jebalištem osim što je Bilt kao vrsni poznavalac BiH i ovdašnjeg političkog reljefa, znao da će ovo tako završiti
· Bez jasne političke artikulacije bošnjačkih stranaka o tome šta žele za Bošnjake od Butmira i od BiH
· Bez jasne artikulacije hrvatskih stranaka o tome šta žele za Hrvate od Butmira i BiH. Nije dovoljno reći ne prihvatamo dvoentitetsku konfederaciju i tako dobrojutrašiti na svečetiri strane
· Bez ikakve potrebe jer BiH može funkcionisati i kao Djetonski Perpetuum Mobile. Potrebno je samo da neki komandiri rova shvate gdje su, s kim su i šta rade.

PERMANENTNA CENTRALIZACIJA
Ustavni amandmani od ponedjeljka, 19. oktobra 2009. zastupani po Predsjedništvu EU i Sjedinjenim Američkim Državama a imenom Karla Bilta i Džejmsa Štajnberga, monstruozni su instrument permanentne centralizacije jedne ljudske zajednice i kao takav nezabilježen u teoriji i praksi države i ustavnog prava.
To se obezbjeđuje sistematskim izvlašćivanjem Republike Srpske.
Amandmani su ostavili entitetima samo posebne paralelne odnose sa susjednim državama, pružanje pomoći vladi BiH da ispoštuje međunarodne obaveze, ispunjavanje uslova za pravnu sigurnost i zaštitu lica pod svojom jurisdikcijom i sklapanje sporazuma sa državama i međunarodnim organizacijama ako to dozvoli svemoćni Predstavnički dom.
Sve ostalo je u nadležnosti BiH ili u spisku podijeljenih nadležnosti među kojima su sve one koje su dosad bile u nadležnosti Republike Srpske.
Fantomske Dodatne nadležnoszi su konačan gubitak suvereniteta BiH kakav ne poznaje ni Evropska unija. Jasno se kaže: BiH može prenijeti suverene ovlasti na te (međunarodne) organizacije, ne pominje se nikakva unutrašnja procedura niti saglasnost naroda i entiteta. Zatim: BiH je nadležna za zaključivanje sporazuma sa EU i za preuzimanje pravnih i političkih obaveza uključujući i pitanja koja su u nadležnosti entiteta. I na kraju: U slučaju potrebe pristupanja EU BiH će biti nadležna za donošenje zakonodavstva, uspostavu institucija i osiguranje provedbe za bilo koje prethodno navedene obaveze, opet bez pitanja i i saglasnosti bilo koga.
Predstavnički dom se više ne bira neposredno iz svog entiteta nego je to dom po principu jedan čovjek – jedan glas u kome se bira i Dom naroda i predsjednik BiH
Dom naroda gubi zakonodavnu funkciju što poništava konstitutivnost naroda BiH i favorizuje većinski, bošnjački narod.
U Predstavničkom domu, pošto Dom naroda gubi zakonodavnu funkciju, favorizovano je većinsko glasanje a stara formulacije da će članovi Predstavničkog doma „ulagati najveće napore“ kako bi većina uključivala najmanje jednu trećinu glasova sa teritorije svakog entiteta, nisu validne ustavne formulacije.
Izbor Predsjednika i Predsjedništva BiH između članova Predstavničkog doma koji nisu izabrani u Dom naroda, dodatno je izvlaščivanje Republike Srpske i konstitutivnih naroda. Srpskom narodu se tako uskraćuje pravo da direktno bira člana Predsjedništva. To pravo je, čaršijskim esdepeovskim mućkama već uskraćeno hrvatskom narodu.
Predsjednik i Predsjendištvo gube sva ovlaštenja osim što im je konsenzualno ostavljena vrhovna komanda i kontrola nad oružanim snagama, što ne mora da znači ništa.
Savjet ministara dobija nepoznat broj novih ministarstava a nema govora o tome odakle dolaze ministri i na koji se način štite interesi dijelova BiH, odnosno entiteta.
Premijer i Savjet ministara i Predstavnički dom postaju sveta mjesta centralizovane BiH.
Permanentna centralizacija je omogućena nadležnostima Bosne i Hercegovine u prenosu suvereniteta na vanbosanskohercegovačke asocijacije i zajednice, preuzimanju izvanbosanskohercegovačkih obaveza koje su iz oblasti nadležnosti entiteta i odredbom koja omogućava Državi da bira imovinu za potrebe evropskih integracija u narednih pet godina iz imovine koja je pod moratorijumom a i poslije „sve dotle dok država ne odabere imovina za svoje sadašnje i buduće potrebe“.
Ovakav Ustavni Udar nije zabilježen u viševjekovnoj istoriji ovog staništa, uključujući i najkrvoločnije osvajače koji su sjekli glave ali nisu uzimali duše ovih naroda.

ZEMLJA ZA UCJENE
Novine su pune smeća.
Svakojaka mraka se uhvatila Butmira, ko šibicari punog autobusa gastarbajterskih livadića sa kariranim šeširićima i peruškicama iz vremena prije sretnih demokratskih ratova Balkana.
Priliku, da ga dignu i pokažu, dobijaju i oni koji nigdje i nikad, a naročito ne u svojoj zemlji, ne bi imali ni stranicu toalet papira za intervju a kamo li cijelu stranicu nezavisnog samoregulišućeg štampanog medija.
Smeće je puno ucjena.
Podijelićemo u Butmiru domaće zadatake. Obogatićemo garnirung uslova i ciljeva. Ako želite u NATO i EU, morate ispuniti uslove, skidanje gaća nije dovoljno. Ako želite sa nama da pričate morate izgraditi funkcionalnu državu. Ako ode Ohaer moraju ostati Bonska ovlaštenja... Vrhunac je bila elaboracija Olija Rena, sa novim naočarima: Poluprotektorat, kao što ste vi, ne može podnijeti molbu gornjem naslovu za članstvo u EU. A poluprotektorat smo, od Bujadišta, stvorili moj pradjed Toman i ja?
Tako je Bosna i Hercegovina zaslugom mnogih inostranih ilegalaca raspada, uz obilnu pomoć domaćih političkih paraplegičara, srednjaša i kompleksaša Mog Naroda, Tvog Naroda i Njihovog naroda, postala zemlja ucjena i uslova.
Sa propašću Bosne i Hercegovine, evidentan je i pad rejtinga bavitelja njome.
Na početku je to bila njemačka diplomatija koja je, u paketu sa Hrvatskom i Slovenijom, željela, pošto poto, da stvori još jednu nezavisnu zemlju na Balkanu kako bi se ovaplotila njena želja, ili želja ministra HDG, za opipljivom spoljnom politikom koja bi donijela mjesto i u diplomatskim poslovima Evrope, a ne samo u ekonomskim. Čelnik te politike, ipak je otišao, poslije tih priznanja koja su donijela ratove.
Niko od visokih predstavnika, osim Bilta, nije načinio ništa dobro BiH, niti mu je to značilo skok u karijeri.
Sada smo došli dotle da se Bosnom i Hercegovinom bavi Turska. To je mnogo veće poniženje od onoga kada su se nacionalnim interesima ovih ljudi bavili zenički zatvorenik i vjerski poluamater, durmitorski ejakulator poezije i sportski novinar lulaš.
Vijest je u novinama, danas, da su, prema pouzdanim informacijama iz „naših izvora“, Obama i turski predsjednik pomenuli BiH.
Suština je da o BiH, iznutra i danas, nema ko da govori, pregovara i da nešto učini za nju, osim Republike Srpske.
Republika Srpska je u situaciju da o BiH pregovara sa skrpljenim predstavnicima međunarodne zajednice koji predstavljaju Funkcionalnu Državu pod kojom se podrazumijevaju interesi Bošnjaka a koji će, nakon zaživljavanja takve države uobziriti, kolikogod to mogu, i interese Hrvata.
Vrijeme je da se počne pisati hronika „21 vijek - Povijest Propasti BiH“.

POSTOJI PARALELA KOSOVO – BOSNA
Kao što Kosovo nikada neće biti Nezavisna Država tako ni BiH nikad nikada neće biti Bosna, Sarajevska Država.
Kad kažem Bosna ne mislim na BiH nego na Njihovu intropolitičku srednjovjekovnu fantazmagoriju.
Ali tu se ne završava paralela Kosovo – Bosna.
S tim što paralele obuhvataju i suprotnosmjerske a ne samo istosmjerne pravce.
Kosovo se vijekovima pretvaralo u Kosovo Država. Učestvovali su u tome, prije svega, serbeske vlasti beogradske, Srbi Srbije, Srbi Kosova i, na posebnom pijedestalu, istorijska budala Milošević, a od stranih izdajnika se mogu evidentirati neke velike sile, kao i svuda, od ideja o konfederaciji SFRJ i Albanije pa do pokušaja srpske okupacije Albanije i izlaska na more. Ključ Kosovske tragedije za Srbe jeste u Srbima sa Kosova. U BiH nema istovjetnog procesa. BiH je imala i više seksa od Kosovskih tri vijeka, koliko istoričar Predrag Marković osjenjuje kao vrijeme gubitka. Mada je i BiH imala zapanjujućih pokušaja pravljenja muškog polnog organa od vrbovog pruća – Kalajeva austrougarska džava, Endehazija, SRBiH...
Ključ različitosti je u Srbima Bosne i Hercegovine. Koji se nisu ponašali, u kolektivnom smislu, kao Srbi Kosova. Ovi drugi su, kao i Crnogorci, imali uvijek u pojedinačnoj i polukolektivnoj opciji sjevernu transvrzalu i Beograd. Zato je Kosovo ostalo, na kraju prazno a Crna Gora lako dobila Lajčakovih 55%.
Srbi Bosne i Hercgovine, kao i Srbi Hrvatske imali su potpuno drugačiju opciju. Ovdje, bio je Kočić, bio je Gavrilo, koji su se borili protiv kolonizatora i tuđinske vlasti i nisu pred njima i pred muslimanima bježali u Beograd. Srbi Hrvatske bili su predvodnik borbi protiv fašističkog, i spoljnog i unutrašnjeg, povodnja Hrvatske. Nisu pred logorima i istrebljenjima bježali u Beograd. Tek je Luda iz Požarevca, uz malu pomoć Tuđmana, uspjela uništiti Srbe Hrvatske, mnogo brže nego što se to dogodilo Srbima Kosova.
Ali pritisak na Srbe BiH, kako bi se stvorila Islamska Republika, ovdašnja varijanta Kosovo Republika, nastaviće se. Danas Tri nesreće sa otoka palmi, ne bi bilo prikladno da kažem Tri palme sa otoka sreće, Ešdaun, Šiling i Petrič, pišu kolektivno pismo preko Save gdje poručuju da se pitanje entitetskog glasanja mora rješavati prije ili kasnije. A to znači – ukidanje Republike Srpske.
Razloga za pesimizam ne treba biti.
Srbi BiH, konstitucionalno i teritorijalno konkretizovano – Republika Srpska, imaju svoj politički koncept uobličen u ustavno-teritorijalne temelje međunarodnog ugovora i u stvarne rezultate građanskog rata u kome su se ljudi samo borili za svoju zemlju a ne za Albaniju i more. Koncept je: Samostalnost, u okviru BiH ili zvan.
Bošnjaci, pak, odnosno, njihova politička kružnica koja je najveći neprijatelj Srba BiH, ima dobrim dijelom ugrađenu kolektivnu tehnologiju Srba Kosova. Nemaju uobličen nacionalni, ustavni, teritorijalni pa ni vjerski, kolektivni interes vezan za svoj narod i svoje područje. Sarajevski politički krug ima viziju da bude ovdašnja otomanska imperija nad Hrvatima i Srbima. A to ne vodi kolektivnom uspjehu.
Pretpostavljam da će se na butmirisne razgovore potrošiti namjanje vremena koliko i na Reformu policije.
A svaki takav četvorogodišnji razgovor vodi raspadu BiH.
Vrijeme nikad ne radi za unitarne države.
Vrijeme radi za autonomije.