NOVA VREMENA
Incko i ostali inženjeri jake i slabe struje, ne osjećaju duh vremena.
Države i dinastije, protektorati i kolonije, tokom istorije, stvarane su na najrazličitijim rekvizitima. Džingis Kan na sirovom mesu koje je držao po sedlom pa onda žderao kao pobješnjeli ris, jer nije imao vremena kuvati i peći pošto je trebalo najhitnije osvajati te narode i područja. Hitler je pokoravao na plavoj krvi vlastitog naroda. Kolonizatori na bičevanju crnaca i slonova. Ovi novi na nekontrolisanom dolaru.
Niko nikad nije napravio državu na elektroprenosu.
Razlog je jednostavan. Ta struja je jedino kod Tesle išla ispred vremena. Odmah nakon njega počela je da kasni za vremenom i nikad nije pronađen tajm-bas-korektor koji bi je uistovremenio.
Sjetimo se samo koliko je genijalcima iz elektroovoga i onoga trebalo da shvate da u zemlju stave betonski stubić pa onda na njega pričvrste hrastovu grbavu banderu, da ne trune i da se ne mora svakih pet godina mijenjati. A koliko im je trebalo da krenu sa betonskim banderama.
Sada Incko-prenos smatra da je bosanskohercegovačkim, sa naglaskom na srpske, budalama, moguće objasniti da je strani prevod za imovinu jedan kroz jedan – korporacija. I da u slučaju raspada korporacije ili propasti, jedan dio obavezno ide u humanitarne svrhe – Brčkom. Taj Distrikt Brčko je i inače u nadpoložaju u odnosu na sve druge opštine u BiH pa mu još treba i komad elektroprenosa a treba mu dati i postotak od sukcesije. Učio sam te škole, majku im jebem, nisam primijetio da je Brčko bilo federalna jedinica u SFRJ ili pokrajina, SAP Brčko. Kad sam već tu, ne razumijem da ljudi prave Brčko kao da će BiH trajati hiljadu godina.
Za postojanje BiH, moj Incko, problem nisu dalekovodi, problem su osigurači. A kod svakog ovdašnjeg čovjeka, oni su pregorjeli zbog prevelikog napona tokom ovih dvadeset godina.
Vrijeme je otišlo drugim putem. Radončić osniva stranku za Bošnjake. Ne osniva multietničku stranku za BiH, ne osniva Stranku Demokratskog Elektroprenosa.
Propala je Alijina priča o multinacionalnoj, multikonfesionalnoj, multikulturnoj i multiprenosnoj BiH.
Novo vrijeme govori o interesima Bošnjaka. Novi ljudi su, čini mi se, shvatili da se interesi Bošnjaka ne mogu zadovoljiti prenosom nego ekonomskim uzletom.

HITLER IZ VELOG MISTA
U sedamdeset godina može da stane mnogo ljudi i raznih vremena.
Šta je sve stalo u Splitu, na primjer, od petokrake i komunističkih ilegalaca, preko stadionskog plača za umrlim Titom, do davljenja makedonskog mladića u jna tenku i Keruma.
E, taj Kerum je izjavio da Srbin neće njemu nikad biti zet.
Kao da Srbi izludiše leteći za njegovom kćerkom, valjda se o njoj radi. I kao da mala piša Koko Šanel 5 izravno.
Nije problem, Srbima, što je to Kerum izjavio. To može biti problem Hrvatskoj. Neko u Evropi gleda taj očigledni fašizam, rasizam, primitivizam, nacionalizam...
Trofazna srpska istorija, svejedno, završena je u Hrvatskoj. Prvo je slobo digao Srbe, umjesto da su ostali da budu faktor, a onda su Srbi digli ruke od Hrvatske.
U prvoj fazi kupljeni su Srbi i odvođeni u Jasenovac, Topusko itd, sve ovisno o visini transportnih troškova.
U drugoj fazi olujni bljesak je redarstveno riješio srpske ostatke komunističkog sistema i slobinih balvana.
U ovoj, trećoj, fazi, oduzima im se imovina i pravo na ženidbu. Ili, makar, na seks.
Kerum je ratni i postratni, priprosti, inokosni, bizmismen. A oni koji su u ratu i nakon rata napravili pare imaju svijetao obraz kao kravlja balega.
Međutim, Kerum, gradonačelnik Splita, izabran direktno, u drugom krugu, zanimljiv je znak razvoja političke scene u Hrvatskoj. Ta scena se, kao i u Splitu, kretala u budućnost idući unazad. Vlada Hrvatske je prošla put od repernih predsjednika do radijske lokalistice Jadranke Kosor. To se desilo i sa predsjednikom Hadezea. Od Tuđmana do Jadranke. Od povijesne zbilje do povijesnog jada.
Stranke kao što su Hadeze, Esdea, Esdees, uništavaju sve za sobom i sve pred sobom. Sav ljudski, kreativni, intelektualni, nacionalni i državnički potencijal. U Hrvatskoj je tom trendu pomogao i Esdepe, svojom jalovošću, najprije Račana pa onda i Milanovića. Kao da se prilikom prijema u tu stranku prvo obavlja inscenacija vlastitog štrojenja. Pa imamo neoborvu činjenicu da Esdepe drži Hadeze na vlasti.
Da se 96. u Republici Srpskoj nije pojavio Esenesde, takva propast bi zahvatila i ovdašnju političku scenu. Ta propast je već nastupila u Federaciji pa se ubrzano, kod Bošnjaka, priprema nova stranka koja bi, barem prema deklaracijama, trebala sačuvati ono što je još ostalo.
Hrvatska se neće zaustaviti na Kosorki i Kerumu.
Spisak kandidata za predsjednika države djeluje sumorno. Zato Bandić ide u projekt. Inače ne bi imao nikakvu šansu, da politička scena nije oglabana do posljednjeg pupa.
A Kerum? Hrvat?
Sumnjam.

IDE SULE, IDE 2010.
Tihićev centar za obavještavanje, javljanje i uzbunjivanje, odaslao je javku da je Sulejman Tihić ucijenio međunarodnu zajednicu, sa naglaskom na Ameriku, da će se povući iz politike ako se ne nametnu ustavne promjene, nametnu, jer nema drugog načina da se izlegu i usvoje, a omiljeni Oaher ode sa Miljacke.
Moguća je i druga strana javke. Neko poručuje Tihiću da je ljepše i bolje da se povuče nego da se uglibi na putu kojim prođe Snaga Bosne.
Svejedno, predlažem da u horu zavapimo: Ne odlazi Sule, dok ne nađeš Jadranku Kosor. Pošto se Bakir više ne znoji za to mjesto.
A i ako odeš misliš da će neko da se počeše iza uva ili iza zadnjeg džepa.
Bez obzira odakle stiže javka, donosi poruku da je zarobljeništvo sarajevskog političkog uma doseglo kritičnu granicu. Spasonosna slamka Ustavnih promjena koje neće doći i Ohaera koji neće ostati, potpuno je nerealna politička crvena nit koja ima osobinu kosmičke crne rupe ili antimaterije i koja u sebe guta svu okolnu materiju ili polumateriju od koje se satoji politički mozaik Miljacke. I Tihić, i drugi, moraju biti svjesni da je BiH u Dejtonu ostala da visi o koncu i da je njihova zadnja nada bio Karadžić i Esdees. Optužujući Republiku Srpsku kao genocidnu tvorevinu i navodeći to jednim od najvećih razloga za ustavne promjene, odnosno unitarizaciju i centralizaciju, Sarajevski Unitaristički Krug, optužuje i velike sile da su u Dejtonu, legalizovale genocid što, dabome, nije tačno, jer građanski, međunacionalni i međuvjerski rat nije agresija i nije genocid.
Plitkost i kratkovidost sarajevskog unitarističkog festivala prikazuje se u sinemaskopu i dolbiju i povodom popisa življa u BiH kojeg SDASBiH ne prihvataju ako se popisuje nacionalnost, jezik i vjera. Ako se toliko želi jedinstvena, povratnička, ravnopravna, multietnička BiH, onda treba popisati sve, do kolja za paradajz, da bi se znalo da, na promjer, treba vratiti te Srbe u Tuzlu, Bihać, Bosanski Petrovac, Sanski Most, Bugojno... ako već nije moguće u Sarajevo.
A ako je namjera ta centralizacija, unitarizacija, islamska republika bošnjačkog reisovog naroda, opet treba popisati.
Valjda je red da svaka carevina, pa i Sarajevska Carevina, zna nad kime vlada, ko je sirotinja raja a ko begovi i paše.

PODJELA BUDUĆNOSTI
Društva, države i surogati, nacije i vjere, ljudi i prototipovi ljudi, na prostoru bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, podijelili su istoriju, podijelili su sadašnjost, osim nekih zalogaja po ostavama i šupama, a sada dijele i budućnost.
Neke razumne pojave u razumijevanju Podjele, odnosno čovjeka kao suštinskog nečovjeka odgovarajućih uslova i glumljenog odgovornika za svoje postupke koje mu nalaže gluma bez teksta na sceni bez reditelja, kao što je Dževad Karahasan, neće spiječiti, uljepšati i zaustaviti podjele.
Izvjesni akteri podjela, sarajevski, bošnjački, užasavaju se, ili analiziraju, iživljavaju se ili banaliziraju nekim detektorima završenih podjela i otvaranja novih poglavlja podjela. Oduševljenje mnogih zvaničnom najavom mogućeg oktobarskog izlaska iz zatvora Biljane Plavšić, bivše predsjednice Republike Srpske, za koju ja mislim da nije trebala biti suđena u Hagu i da nije kriva ni za neprijateljsko uvo a kamo li za istrebljenja i progone, da je istinska srpska heroina u svojim odlukama, pa i u priznanju krivice koje nema jer je to bio jedini način da Republika Srpska ne trpi, preko nje, veće osude a i ona sama da, pod lažnim svjedocima i u nedostatku svjedoka u njenu korist, iz Karadžićevog Mog naroda, nađe spasenje od neizdrživo duge i teške robije koja joj je prijetila, izaziva zgražavanje.
Jednako kao i bezazlena izjava Milorada Dodika da je Srbin.
Kao i Karahasanova izjava da je Karadžić čovjek.
Kao i srbijansko traženje kostiju i groba Draže Mihajlovića.
Sarajevski dnevnopolitički optikum pokazuje da politički, kulturni i intelektualni ekstrakt tog naroda-vjere ne shvata duh vremena, istorijske trendove niti Vrijeme Podjele. Ako ništa, moglo bi se bjelodano, čak i jednookogledno, utvrditi da obilježavanje mjesta gdje je Pradjed Mehmed Fatih, Osvajač, vršio veliku nuždu kod Sanskog Mosta izgleda neuračunljivo u odnosu na srbijansko Traženje Draže. Radi se o tamanitelju, okupatoru, svojeručnom zločincu i vremenu od prije šest vijekova.
Draža je lirika za Fatiha.
Moglo bi se utvrditi da je zaludan posao pravljenje Bošnjaka od Kulina bana i nišana od stećaka.
Moglo bi se i uvidjeti i to da prije Podjele niko nije veličao Maksa Luburića, niko nije obiljažavao Fatihovo zapišavanje, niko nije molitvio na strelištu ustaša, četnika i domobrana u Austriji, niko nije tražio grob Đenerala...
Moglo bi se raspravljati o tome da li je to bilo dobro. Mislim da jest ali nove sreDnjoslovne demokrate su došle i rekle da nije što je imalo samo značiti da je počelo ono Karahasanovo pozorište gurnutih glumaca bez teksta a odgovornih za svoje postupke, što sam i ja obradio u svom romanu Prsti ludih očiju koje upravljaju tim glumcima, prstima, krvi bez riječi, da je počeo sjekoglav i da je na scenu stupilo novo državno uređenje Svako Sebi.
No, ako Age Sarajlije ne razumiju Vrijeme, ja ipak u tome vidim neki slijed.
To je lavirintska potraga za svojim entitetom.
Doduše, kasni se tih šest vijekova koliko se vraćaju do Fatiha.