DEREGULACIJA VISOKOG PREDSTAVNIKA
Zahtjev Visokog Predstavnika Incka da Narodna skupština donese zaključak kojim poništava svoje zaključke o prenosu, otimanju i otuđivanju nadležnosti Republike Srpske, odnosno entiteta, u korist nevidljivog mitskog bića Države, nova je vrsta poništavanja civilizovanih demokratskih procedura. Naročito kada se uzme u obzir činjenica da je taj zahtjev uputio pojedinim izabranim i imenovanim ličnostima da utiču na Narodnu skupštinu da to uradi. I naročito kada se zna da je to urađeno u obliku fermana – katul-ferman, ferman Informbiroa, ferman Izvršnog komiteta Centralnog komiteta... toliko uobičajenog na balkanskom kulturološko-političkom univerzumu.
To pismo, kao i besjeda u Savjetu bezbjednosti UN, zoastala su neeksplodirana minsko-eksplozivna sredstva iz priručnog arsenala pripremljenog za prateće rezultate posjete američkog potpredsjednika. Ali, kako je posjeta protekla u drugom tonu i sa drugom centričnošću, sada se taj arsenal, pripremljen vjerovatno u birokratizovanoj strukturi kancelarije visokog predstavnika, ispaljuje po bojištu, kako se ne bi vraćao u skladišta, hangare i trapove.
Ne znam šta će uraditi Narodna skupština, jer Narodna skupština nije Murselović, ali nije realno očekivati da narodni poslanici sjednu tamo i kažu kako su se preračunali. Pitanje je: šta želi da postigne VP znajući da NS neće povući zaključke.
Sufleri, a i VP, očito žele nastaviti lebdenje BiH u stanju deregulacije. Zahtjev da inokosni političari natjeraju direktno izabrano parlamentarno tijelo da poništi svoje odluke, protežiranje je neformalnog odlučivanja u laterali a ne u demokratskim, ustavnim tijelima najvišeg demokratskog porijekla i moći. To je produkcija deregulacije u kojoj bi BiH trebala da se nalazi. Kao krmača u kaljuzi. Pomoću koje se najlakše upravlja BiH-om. Opšta relativizacija i voluntarizam. U taj kalajevski voluntarizam i srednjovjekovni relativizam spada i eksluzivna vijest RG od Brčkog da je, za vrijeme jednog bivšeg VP, već bila pripremljena smjena Dodika pa su oni analizirali stvari, jednu po jednu, kao i tvrdnja da jeste Bajden rekao da može BiH u EU i sa entitetima ali da nije rekao i da mora.
Umjesto da se VP zamisli nad činjenicama koje je hladno i dosljedno prezentovala Narodna skupština o pravnom divljaštvu u prenosu nadležnosti, on poteže ferman Republici Srpskoj.
Hiperrelativizam umjesto realizma toliko potrebnog BiH.

BARSELONA
Više je prognozera bilo na strani Mančestera a više je zaljubljenika bilo na strani Barselone.
Stručna javnost je svakako bila naklonjenija Mančesteru. MUTD je bio kompletan a Barselona je igrala bez standadrnog desnog beka i bez meksičkog stopera a Pujol je morao biti pomjeren desno. Zatim, Barsa je protiv Čelzija, reći će neskloni joj neutralci, prošla zaslugom sudije i pokazala pad forme – Čelzi je našao formulu kako se može zaustaviti i poraziti Barsa.
Tačno je da se Barselona može blokirati, onemogućiti i nadigrati. Ali, za to postoji samo jedan način. Gruba, agresivna, fanatična i pogibeljna igra na loptu i protivnika i takvo isto onemogućavanje igre Barselone. To je demonstrirao Čelzi jer mu je to ostalo od fanatika Murinja kojeg mnogi ubrajaju u velike trenere što ja ne bih nikad rekao.
Može, dakle, tako ali to nije fudbal. To znam i ja, sa dvije noge u Mesija. I tako četvorica, četiri žuta kartona i igra je završena. Onda će Drogba iz sulude trke sigurno postoći gol, u čemu je vrhunski majstor.
Površni novinari će reći da je za sve kriv Vidić koji je ispao kad se Eto ukopao i promijenio pravac. Vidić kao stoper je doveden u situaciju da upadne u dribling. Lijevi bek nije smio pustiti Eta da uđe u šesnaest i mirno dobije loptu te pripremi se za nasrnulog Vidića. To je trebao da uradi bek a Vidić tek da koriguje. Mančesterova odbrana se previše oslanja na Vidića i Ferdinanda pa krilni prostor ostavlja prazan misleći da odatle stižu samo centaršutevi koje će ova dvojica lako rješavati.
Suština je na dva mjesta.
MUTD nema igru. Ima slabo povezane genijalce i radilice. Među njima je jedan pozorišni biciklist, individualac, Ronaldo. U engleskoj ligi, u kojoj se igra sistem nadbijanja, pozadinski dvojac lako izlazi na kraj a dva genijalna poteza rješavaju utakmicu. U konkurenciji Kolektivne Filozofije Igre, MUTD gubi. Pokazao im je to Liverpul. Dakle, poraz od Barse nije iznenađenje.
Barselona ima igru. Ima kreatore igre koji ne voze bicikl. Mesi, i kad vuče loptu, radi to sa namjerom pretposljednjeg pasa za gol. Niko nema kreativni trio kao što su Mesi, Inijesta i Čavi. Ona ne zna igrati na smrtničke duele, ne zna parirati agresivnim markirantima jer to i nije fudbal. Zatim, Barsa ima normalne igrače koji uživaju u Igri a ne u parama. Da pare ne igraju fudbal, valjda su, tokom godina, to dokazali Real i Čelzi.
Tako igra i Arsenal ali je vidljivo da je siromašniji tim pa svoje odnjegovane igrače mora da prodaje prije vremena. Kada bi oni koji imaju veće pare i od Barse, primijenili pristup ova dva tima, fudbal bi bio čudo neviđeno.
Ovako, to će ostati najezda krkana i bljesak majstora.

SMIJEŠNA STRANA PLJAČKE
Opozicija u Republici Srpskoj postigla je dogovor o poslovno-tehničkoj saradnji.
Za početak, formiraće se klaster proizvođača magle, izmaglice i dimno-maskirnih preparata.
Pedepe, Esdees i Eseres Napoleona iz Bosanskog Novog, utanačili su zajedničku podršku zakonu o oduzimanju nelegalno stečene imovine kojeg će, legalno, u Narodnu skupštinu Republike Srpske unijeti Esdees. Esdees priprema i veći broj antikorupcionih zakona.
Esdees je virusna upala srpskog naroda.
Stranka koja je Srbima ugradila kriminogeni i zločinački čip i tako stvorila biljeg kojeg će Srbi nositi hiljadu i više godina. Za vrijeme apsolutne vlasti Esdeesa kriminal, ne samo ratni, postao je srpski a dogodili su se i ratni zločini koji se ne mogu oprati.
Esdeesovi ratni, i postratni, direktori su svoje guzice držali u foteljama komunističkih fabrika kako bi izbjegli odlazak na ratište, većinom su to bili rezervni kapetani i slično, dušu dali da zamijene proskribovane starješine jna, komunjare, podmićujući sve i svakoga, dajući prostore u bescijeni zakup, dajući donacije vojsci, formirajući vlastita preduzeća u Beogradu preko kojih su pljačkali preduzeće u kome su bili direktori, neki, pametniji, su izveli proces privatizacije fabrika u kojima su bili direktori, i sada su vlasnici, uglavnom, upropastili su kompletnu privredu koju je država stvarala više od četiri decenije. Kad su upropastli robnu kuću u centru Banjaluke, onda je jasno o kakvim se idiotidima radi.
Esdeesovi članovi, igrači, simpatizeri i finansijeri, opljačkali su fabrike i mašine sa područja gdje su Srbi izbjegli iz Federacije, ili odakle su protejerani.
Esdesovi igrači su igradili stotine benzinskih pumpi ratnih profitom na benzinu i nafti.
Pedepeovi eksperti su prodali banke tako jevtino da bi skuplje četnici prodavali šubare u Sahari.
Takva bulumenta se ujedinjuje, ne znam što će s njima Napoleon Srpskih Radikala, kad nije ništa krupno ubalegao, i promoviše zakone o sticanju nelegalno stečene imovine i protiv korupcije.
95% onog što je stečeno za vrijeme vlasti Eesdeesa, od strane njihovih članova, simpatizera i sponzora, nelegalno je i treba da bude oduzeto. Kao i sve ono što je privatizovano za vrijeme vlasti Pedepea.
O čemu, onda, priča opozicija?
Očekuju da građani i birači opet nasjednu.
Srbi, ipak, nisu budale u kontinuitetu.

4 : 3
Sve je isto, samo Terzić zagadio čabar.
Ostaju podjele u Esdea. Bakir nije održao riječ o povlačenju i nesmetanju, pošto ne smatra da je izgubio. Veoma ilustrativno, skoro pjesnički, rekao je kakav je odnos snaga, kako ga on vidi – 4 : 3.
Tihić jeste pobijedio.
Bitna je analiza pobjede, geografska i moćnička. Ako je za Tihića glasao dijasporski dio iz Republike Srpske i gologuzi, iskrenostranački provincijal diljem bihaćkog, podrinjskog i tuzlanskog vilajeta a za Bakira, sarajevski, vjerski, fundamentalni, moćnički, finansijski, znakoviti i ratni pleter, onda su podjele produbljene.
Suštinski posmatrano, Esdea će morati kadtad da doživi sudbinu ratnih posestrima. Tihićeva mašnica „evropska narodna stranka“, kod mog druga Džeme ne pije vode. Pitanje je, samo, da li još jedno ili još koje poluvrijeme.
Ako će Tihić voditi stranku onako kako su usvojene rezolucije naznačile i onako kako ju je vodio do sada, onda će se ubrzati procesi koje su prošle posestrime SDSHDZ. A sva je prilika. Jer Tihić opet govori o Bosni i Hercegovini a ne o Federaciji. Na to ga podsjeća Branković svojom ostavkom. Da bi rješavao problem BiH, Tihić, odnosno jaka bošnjačka stranka, mora riječiti problem Federacije. Tihić govori o ustavnim promjenama sa pet ili više regija. O vraćanju aprilskog paketa. To su magle nad Miljackom.
U politici SDA, ako nema Federacije i Bošnjaka na centralnom mjestu, nema ničega.
Esdea je opterećena Bosnom i Hercegovinom. To je moglo, možda, da funkcioniše dok je bio Alija, imao je iza sebe Islamsku deklaraciju, zatvor... sada Bošnjaci, muslimani, vide da nema rješenja za njih ako se samo priča i gleda u BiH. Da oni to tako gledaju, Stranka za BiH bi na izborima dobila 70%.
Esdea i Tihić, treba da shvate da nije normalno da druge jake stranke u BiH postoje za Srbe i Hrvata a da Esdea postoji za Bosnu i Hercegovinu. Postoje i Bošnjaci koji očekuju artikulaciju svog realnog političkog programa i interesa. Da li baš Bošnjaci žele da ih se razbije na nekih pet ili šest regija? Odgovor na to pitanje je mnogo kompleksniji od naljepnice „evropska narodna stranka“.
A Branković? Da li je moćnička, fundamentalna, sarajevska, bakirovska struja baš tako poražena kao što kaže ostavka?
Naredno vrijeme će pokazati da li je važnija činjenica da je ostao Tihić ili da su ostale podjele.

MALI IZBOR U BOŠNJAKA
Peti kongres Esdea, od kandidovanog trojstva posvetiće samo jednoga.
Adnan Terzić, kao osvjedočeni ljubitelj ešdautanazije BiH, ne bi trebalo da dobije šansu da bude predsjednik te stranke. On i realno nema izgleda. Jedino bi mogao proći ako se raskol toliko otvori da bi morali da izaberu Privremenog Adnana kako bi sačekali još neko vrijeme da jedna struja nadjača.
Bakir Izetbegović, sin oca Alije koji je imao šansu da spasi BiH rata i žrtava pa nije, rekao je da će za BiH žrtvovati mir i to je učinio i povukao je svoj lisabonski potpis na mir, nema snagu ličnosti da stane na očevom putu, okrene se i radi posve suprotno. On, kad kaže mi, ne misli na SDA, misli na muslimane, na svoj narod. On je čovjek prošlih vremena.
Sulejman Tihić vodi SDA od smrti Alije. Za to vrijeme SDA nema ni jednu referencu bitnu za Bošnjake. Nije imao velike promašaje kao Stopostotni Haris, ali nije uspio da preoblikuje stranku u modernu političku artikulaciju niti da formira novi, mirnodopski koncept. Lutao je od „ukidanja svaki dan“ do govora u Narodnoj skupštini Republike Srpske. SDA je pod njim potrošila veliko bošnjačko vrijeme čekajući unitarizaciju i ostvarenje Jedinstene Države Žrtava. Sulejman Tihić je perforisani, bljedunjavi, nastavljač prošlih vremena.
Dakle, Peti kongres neće iznjedriti novog lidera.
Potvrdiće, samo, nepovoljnu činjenicu da u Bošnjaka nema kvalitetnog političkog čovjeka koji ima koncept i koji može dobiti glasovni legitimitet o kome govori Tunjo Filipović kada kaže da ga u BiH jedino ima Dodik.
Zlatko Lagumdžija je zakulisni manipulant, zarobljen u vlastitu predstavu o samogenijalnosti, samodopadnosti i nadnaravnosti, političar koji je imao šansu i nije je iskoristio. U njegovoj politici kalkulantizam je isplivao na prvo mjesto. I to kalkulantizam tipa Digitron Buje u usporedbi sa savremenim procesorima.
Haris Silajdžić, otpadnik SDA, ima mnogo osobina Zlidera ali je mnogo opčinjeniji i opsjednutiji idejom nerazblažene, stopostotne nerealne i neprirodne BiH. Međutim, njegov autizam ga je doveo u ravan sa Danetom Čankovićem Izbor Je Naš Republika Srpska Samostalna Odmah. Samo u nekim jevtinim medijima, Haris je „ravan“ Dodiku.
I nakon današnjeg kongresa slijedi jučerašnja bošnjačka politička praksa.

MALI KO
I SVA POGUBNOST MALIH STRANAKA
Potez Malog od Lagumdžije, člana Predsjedništva BiH ispred Esdepea, Malog Ko, oko krivičnih prijava za već prašnjave i arhivirane bivše zvaničnike SRJ, koja je takođe arheologizirana, Lilića i Ćosića, pošto je to tako kako je, izraz je Lagumdžijine mržnje prema Srbima a ne nastojanja i potreba države BiH u ime koje ovo radi Mali Ko.
Pošto nije mnoguće očekivati bilo kakvo pravno djestvo, ovo je samo način da se kaže šta Lider misli o Srbiji i Srbima.
Mali Ko je fenomen na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni.
On je najbolje, najprofitabilnije i najistorijskije unovčio nacionalnu pripadnost. Hiljade ljudi su ginule u ratu sa osjećajem da rade pošten posao za svoju naciju, bilo koju, ali nisu ni izbliza tako dobro prošli kao Mali Ko. Postao je član Predsjedništva, ej. Predstavlja žive i mrtve podanike BiH.
Trebalo bi da ih predstavlja u ime Hrvata u BiH.
Ali nije tako. Predstavlja samo Zlatka Lagumdžiju i tako i radi. Što mu Zlatko Lider kaže. Na taj način devalvira i same sebe, i institut Člana Predsjedništva, i Predsjednišvo i BiH. Devalvira i Hrvate u BiH. Veliko je pitanje da li hrvatska politička artikulacija, i običan puk, mogu da prihvate ovakvo ponižavanje da se krivične prijave dižu protiv prašnjavih dužnosnika nepostojeće države. Zar ništa probitačnije nema u popisu interesa Hrvata u BiH.
No, o tome je sve već rečeno.
Mali Ko je znak sve pogubnosti postojanja malih stranaka u BiH. Usitnjena hrvatska politička aertikulacija omogućila je Zlatku Lagumdžiji da se zajebava sa multietničnošću i sa Hrvatima u BiH.
Ta usitnjena popara malih stranaka omogućava nevidljivim manipulatorima da BiH tepsiju okreću kako žele, da se malo zapeče ova strana, malo ona. Politički brabonjci, što uistinu jesu male stranke, izubacuju na površinu male, provincijalne, amaterske, sitnošićardžijske, služinačke, pokorničke, dodvorničke, nebulozne i neartikulisane liderčiće koji, kao i slika i prilika im, Mali Ko, državu, naciju i politiku shvataju kao samozadovoljavanje ili zadovoljavanje Lidera.
Politički glas je veliki kapital a veliki kapital niko ne daje u male banke.

POGUBNA UPOTREBA SINTAGME „GENOCIDNA TVOREVINA“
Nakon posjete potpredsjednika SAD koji je rekao da njegovu zemlju, velesilu, ne zanima kako će se dizajnirati unutrašnje uređenje objekta BiH, može i sa dva entiteta, samo neka ide u EU, onda je Amerika sigurna; nakon izjave am. amb. u Beogradu, što nije slučajno, baš beogradski ambasador, da Amerika nema namjeru imenovati specijalnog holbruka za Balkan i nakon činjenice da je propalo salijevanje strava, bacanje ugljena i olova u ladnu vodu i gledanje u šolju, da će Bajden donijeti bejzbol palicu i zatući blizance zla, a on nije ni pomenuo Dodika kao problem, Harisa pogotovu, biće zanimljivo prisustvovati Novom Patriotizmu Sarajeva koje će morati da prihvati Republiku Srpsku kao trajnu kategoriju i kao dio BiH.
Obzirom da politika može da mijenja svoje stavove ne mijenjajući aktere, za to im, nažalost, nisu potrebni novi lideri.
A i kada ovi opstojeći to budu činili, biće, dramatičnije, sladostrasnije i zanimljivije.
Za početak trebala bi prestati upotreba sintagme „genocidna tvorevina“ kojom se kojotski opisuje Republika Srpska.
„Genocidna tvorevina“ je sintagma koju su skovali kovači mržnje, kovači Bosne i kovači bošnjačke, muslimanske, islamske Bosne, oni isti koji imaju teritorijalne pretenzije prema Sandžaku. Skovali su je kovači koji na platformi žrtve grade sva istorijska, buduća i vanvremenska prava. Skovali su je kovači istrebljivačkih namjera. Jer, odricanje prava na Republiku Srpsku jeste odricanje prava na postojanje Srba u BiH. Samo se to ne smije tako reći jer bi bilo očigledno. Ali, ako kažemo da je to „genocidna tvorevina“, onda nam niko ništa neće zamjeriti.
Međutim, karakterizacija Republike Srpske „genocidnom tvorevinom“ sugeriše da su Amerika i sve velike sile, svi potpisnici i učesnici dejtonsko-pariškog procesa, upravo nagradili Srbe državotetom, državom – entitetom, zbog počinjenog genocida.
Upotreba sintagme „genocidna tvorevina“ direktna je optužba međunarodne zajednice.
Istrebljivačko u toj sintagmi je svakako ukidanje Republike Srpske što bi značili i ukidanje Srba u BiH, ili njihovo svođenje na Jovana Divjaka koji je branio grad ubijanjem vojnika koji su ga po dogovoru napuštali.
Politika koja upotrebljava „genocidnu tvorevinu“ treba i da odgovori na pitanje zbog čega želi da živi sa svojim genocidnim komšijama, osim ako im namjere nisu baš istrebljivačke.
Tri stvari se, u gornju svrhu, mogu promijeniti: stranke, politika ili korisnici sintagme.
Vidjećemo šta će se žrtvovati. Barem prividno.