субота, 21. март 2009.

SANADER U BEOGRADU
Predsjednik Vlade Hrvatske boravio je u Beogradu.
Rezultati posjete su nikakvi.
U skladu sa očekivanjima.
Ali i Beograd i Zagreb su znali da će rezultati biti takvi jer su problemi između Srbije i Hrvatske nepremostivi. Ne radi se samo o dvjema tužbama. Povratak Srba u Hrvatsku biće vječna tema između ove dvije zemlje. Hrvatska će, pak, Srbiju, i Srbe, vječno, za unutrašnju i spoljnu upotrebu, smatrati i predstavljati genocidnim agresorom.
Uz to, Hrvatska, pošto je prerano shvatila da je miljenik Europe, Zapada i Unije, da je izgradnjom tri tunela i dva puta prema moru, postala visokorazvijena zemlja sama sebi dovoljna, ne dopušta ulazak srbijanskog kapitala u domoljubne atare. Srbija, pak, slavenski širokogrudna, ili naivna, otvorila je kapije pa Hrvatska, kao i Slovenska preduzeća, ostvaruju ulaganja i akvizicije.
Provala u svjetskim medijima, kako Hrvatska traži srbijanske turiste za svoj propali Jadran, nije realna. Srbijanski turisti, bez obzira na niske cijene hrvatske obale, koje nisu vidljive ali su možda moguće, nije više u tom filmu. Samo je postojanje Juge dovodilo bosanskohercegovačke i srbijanske turiste na zajedničko more. Sada je to more hrvatsko i pored slanosti ima i dozu gadljivosti.
Sanader, stari folirant, prije svega svojih birača, nudi zajedničke sjednice dviju vlada. Europa neće pasti na to.
Jer, ova posjeta je samo pokušaj opčinjavanja Europe. To se odnosi i na Hrvatsku i na Srbiju. I Beogradu i Zagrebu treba znak regionalne i susjedske saradnje, demonstracija odsustva problema, kako bi se kompenzirali problemi, na jednoj strani sa Slovenijom a na drugoj sa Kosovom i Mladićem.
Za Hrvatsku, posjeta je došla, slučajno, u nepovoljnijem tajmingu.
Sanader je , koji dan prije, na summitu europske pučke stranke, Hrvati uživaju da se pucaju tim nebalkanskim sintagmama, doživio pepeljaru kao livadić, što u starom beogradskom slengu može da znači: popušio ko seljak. Očekivao je deklaraciju o ubrzanju pregovora sa EU koji su blokirani, ne samo zbog Slovenije. Ali Angela Merkel, Berluskoni, Martens pa i Petering, ostali su gluvonijemi. Nema više egzaltacije iz doba svehrvatske popevke Danke Dojčland.
U tom svjetlu, odlazak u Beograd djeluje ponižavajuće. Povratak u staro dvorište koje su posljednjih dvadeset godina pljuvali, zapišavali i ponižavali do iznemoglosti. Samo gore od toga je iznuđeno demonstriranje saradnje, finoće i dobrosusjedstva. Iz džepa starog foliranta je i izjava da Hrvatska neće Srbiji raditi to što njoj radi Slovenija. No niko se ne zavarava. Tada Sanadera neće biti na sceni a da i bude on to u ime Hrvatske ne može sada obećati i provesti. Ustašoidni dželati iranskog porijekla, samo ako dođu u situaciju da iz tvrđava članstva EU mogu da pokažu europejstvo i zapadnjaštvo prema bizantskom krmećaku, činiće to cijeli vijek. Srbija u tom pogledu ne treba biti naivna.
No, jedan ozbiljan nauk je bitan. Nema ništa od rumunsko-bugarskih formula ulaska u EU. Još ćemo mi mnogo decenijskih otirača poderati pred vratima EU.
Kome uopšte bude stalo do ulaska u Evropsku uniju.

петак, 20. март 2009.

DVA UKRASA NA BALEGI
Kada bih imao vremena i energije da napišem Hroniku crnih rupa svakodnevne BiH, možda bih se i proslavio. Dotad, zabilježiću samo dva ornamenta na usranoj svakodnevici.
*
Izvjesni inokosni uživalac prava da se bavi novinarstvom, Vasković, svojevoljno je otišao u Trebinje da za tv-program Bakir Geografic načini storiju o divljim životinjama na tom području (procjena je bila da divljaštvo ne vlada samo u Banjaluci). Dolje su ga verbalizovali građani u i ispred crkve a potom i ispred neke nevladine klike u čije prostorije se, kao, sklonio. Iz Trebinja je izašao u pratnji specijalne policije a na slobodnoj teritoriji pokazao razbijeno zadnje staklo na automobilu što bi trebalo biti dokaz kamenovanja. Nisam primijetio da su ga katranisali i uvaljali u perje.
Novinar može da ima problema sa političarima, direktorima, policijom, čak i sa sudovima a da pri tome bude pošten i nevin.
Kada ima problema sa običnim ljudima i javnošću, vrijeme je da se više time ne bavi. To je pouzdan znak. Tada ne pomažu ni saopštenja novinarskih udruženja, odbrana prava i sloboda novinara, zaštita regulatornih tijela...
A kad sam već kod saopštenja – simpatično je, i simptomatično, da su oštar protest povodom slučaja Vasković uputili Ivanićeva Pedepe, Čavićeva Depe i Američka ambasada (ostali se uobičajeno trzaju, po slobodnoj dužnosti).
*
Haris Silajdžić i njegov vjerni pratilac, esdepe junoša Komšić, predstavljajući se kao članovi Predsjedništva BiH, primili su u zvaničnim dverima, u prijateljsku istorijsku posjetu članove ratnog predsjedništva... sad sam ostao u nedoumici, predsjedništva čega, da li Ratne Bosne, Republike BiH, Ratnog Ostataka Od Referenduma ili samo Ratnog Sarajeva... sve same marginalce polupoturice: Tatjanu Ljujić-Mijatović, Ivu Komšića, Miru Lazovića i Ejupa Ganića Jugoslovena.
Ne znam što baš njih. Bio sam u ratu pa ne znam ko je sve bio u tom predsjedništvu ali mi se čini da ih ima još.
Očekujem da će dvojac bez predsjedavajućeg u slijedećoj seansi primiti Atifa Dudakovića i druge kandidate za zločince kako bi ih utješio i strah razbio.
Ili da im tamo, u Predsjedništvu BiH, u nekom ćošku i državnom trošku, neko instalira montažnu ispovjedaonicu pa da Komšić i Haris, na smjenu, sjede, zatamnjeni, samo s riječima: reci, živ bio, šta si ugriješio...

четвртак, 19. март 2009.

AMANDMANI NA USTAV REPUBLIKE SRPSKE
20% VITALNOG NACIONALNOG INTERESA
U Republici Srpskoj su pripremljene ustavne promjene. Došlo se do amandmana i bez Pruda.
Promjene se odnose na uobičajene stvari, ljudska prava, evropske norme itd. Ustav, koji je u svom kosturu donijet od strane paljanskog Esdeesa, mijenjan je nekoliko puta. To je, u stvari, sada ustav amandmana a ne članova. Kako su esdeesovci pravili ustav, dobro je išta od toga i ostalo. Oni su se, na čelu sa Radovanom, u to razumjeli kao Mara u krivolov.
Ima još jedna uobičajena stvar – amandmani određuju da je Banjaluka glavni grad Republike Srpske, što se vidi iz priloženog, još iz vremena kad je Biljana Plavšić, kao predsjednik Republike počela da stoluje u Banjaluci a naročito iz vremena kad je Milorad Dodik u Banjaluku evakuisao Vladu Republike Srpske sa Pala, odnosno sa Privremeno zauzete teritorije.
Mudro rukovodstvo, na čelu sa Radovanom, upisalo je onomad u Ustav Republike Srpske da je glavni grad – Sarajevo. U međuvremenu su Srbi istjerani iz svog glavnog grada. Da nisam urođeno uljudan, rekao bih da su se oni, esdeesovci, na čelu sa Radovanom, konstantno zajebavali sa Srbima.
Danas smo u situaciji da Srbi opet žive u svom glavnom gradu, Banjaluci, što ustavotvorac želi da jednostavno konstatuje i u Ustavu, čemu se Esdeees, kad je bio jak u Narodnoj skupštini, opirao i nogama i rukama, kao punica koju zet izbacuje kroz prozor sa petnaestog sprata.
No, sada se tome opiru Bošnjaci, poslanici u narodnoj skupštini Republike Srpske. Kada usvojeni prijedlog amandmana stigne do Vijeća naroda Republike Srpske, logično je očekivati da će klub Bošnjaka biti protiv i time će amandmani, ljudska prava, demokratske norme i glavni grad, popadati u vodu. Jer, Bošnjaci traže da se u tom amandmanskom paketu nađe i odredba da Glavni Grad ima skupštinu u kojoj je ustavno zagarantovano 20% Bošnjaka među odbornicima. Ako ne, upotrijebiće se taj klupski vitalni nacionalni interes.
Amatersko sitnošićardžijsko shvatanje vitalnog nacionalnog interesa dovelo je do opšteg haosa u BiH, pa se kod zapošljavanja u javnim službama traži ovoliki ili onoliko postotak pripadnika te i te nacije, određuje se broj ministara u vladama, broj poslanika u entitetskim skupštinama. A sada se traži od ustava i tih 20%. Na taj način se masovno krše ljudska prava onih koji su stručniji za javne službe od prisilno zaposlenih po osnovu nacionalne pripadnosti, ljudska prava sposobnijih za ministarska mjesta, ljudska prava svih koji izlaze na izbore ili se kandiduju. Sada se u Banjaluci želi takođe uništitti ljudsko i demokratsko pravo izbora za gradsku skupštinu.
Ta ucjena od 20% Bošnjaka među odbornicima je potpuno apsurdna. Postotak bilo koga u bilo kom izbornom tijelu, određuju izbori. U to se ne smije dirati. Direktni izbori nisu delegatske skupštine komunističkih samoupravnih interesnih zajednica. Interes Bošnjaka u Banjaluci, ili bilo gdje, reguliše se na drugi način i na drugim niovima. Rasprodaja akcija nacionalnog interesa po sniženoj cijeni od 20% običan je šićar onih koji bi bili u tim odborničkim klupama a od kojih Bošnjaci u Banjaluci ne bi imali nikakve koristi.
Dabome, cijela ucjena ima za cilj nešto drugo – dalju devastaciju i onemogućavanje Republike Srpske.
Samo da se zna s kojim namjerama se ide u ustavne promjene uopšte.

среда, 18. март 2009.

ZLOTVOR MOMČILO
Neslavno je, dakle, završio Momčilo slavnog prezimena, Krajišnik, prigradski sarajevski Srbin sa skoro stalnim boravkom u Hagu. Dobio je dvadeset godina a sedam mu je umanjeno.
Momčilo Krajičnik je smiješna mrlja na sudbenom pravedničkom poslu Haškog tribunala, kao i mnogi drugi s tim što je Šešelj cirkusantska mrlja, Milošević amaterska mrlja etc.
Momčilo Krajišnik je bio ilegalac u paljanskom ornamentariju. Uvijek u sjeni intelektualizma Koljevića i Plavšićeve, paraknjiževno-boemskog iluzionizma Karadžića, školovanog soldatizma Mladića i izvornog kriminalizma ostalih iz bulumente. On je prvo bio prigrarski Srbin a onda pristolni član ekipe da bi na kraju pokušavao neskrivenim paralelizmom sebi stvoriti moć propagirajući se na terenu kao neko ko misli o vascijelom srpskom interesu na ozbiljan, skupštinski, saborni način, okupljajući i stvarno pridobijajući ljude, utrkujući se da bude u što više upravnih odbora, kao u Glasu Srspkom, npr. iako nisam siguran da li je micao usnama kad čita ili nije i, na kraju, pokušavajući da sebi stvori alterantivno sjedište u Slatini blizu Banjaluke, jer je Karadžić stolovao kod Roguljića u Bomiju. Krajišnik je radio tako da svi odu usrani a on ostane na bijelom konju (jedne prilike ću morati da opišem taj epohalni vic), angažujući fotografa da samo njega snima, za istoriju, dabome, peglajući kosu da bi mu frizura bila epsko-politički perfektna. Sjećam se scene na jednoj sjednici Narodne skupštine, dok je Krajišnik bio član Predsjedništva BiH, u doba diskusija da li da Predsjednuštvo bude smješteno u zgradi muzeja u Sarajevu ili ne, pokojni Nenad Baštinac se u diskusiji obraća Krajišniku i kaže: Vi ste doista zaslužili da budete u muzeju... a Krajišnik oduševljeno narasta kao hljeb sa previše kvasca na pretoplom šporetu, popravljajući neposlušne čuperke... jer vas je vrijeme pregazilo, završi Baštinac a Krajišnik ostade smiješan u vazduhu kao napuhani tetrijeb.
Dakle, to je Krajišnik. Nikakav on zločinac nije, jer nije bio u poziciji da bilo šta odlučuje, niti ga je ko pitao o tome. On je, prije svega izrod, koji je kriv srpskom narodu i Republika Srpska bi mu trebala suditi, kao i Karadžiću, za ono što je činio Srbima (izjava o Srđanu Kneževiću, npr.) i drugima u ime Srba. Ovako, osuđujući ga i smanjujući mu kaznu u Hagu, on postaje faktor podjela u BiH. Kone sada jauču: džaba su ga sudili kad mu je djelo živo (njegovo djelo nije Republika Srpska, on je obična prigradska mlatipara), drugi nariču: živ će izaći iz zatvora...
Ta morbidnost ne doprinosi pravdi, pomirenju i povjerenju, osim ako misija Haškog tribunala nije baš to.

уторак, 17. март 2009.

DRŽAVNA IMOVINA
POPIS IMETKA
Jebeš zemlju gdje se ne može napraviti popis stanovnika a može popis državne imovine.
Popis državne imovine u BiH, kao neodložan i sudbonosni korak, nova je hit tema koju lansira kogod stigne, od Prvog Zamjenika do posljednjeg unitariste sa Miljacke.
Mene oko kičme hvata neki strah: popis imetka se obično pravi pred ostavinsku raspravu i podjelu. Valjda nije dotle došlo.
Unitaristi zahtijevaju da se sve što postoji u BiH popiše kao državna imovina, da se u sudu knjiži kao državna imovina a da onda Država da na korištenje entitetima i opštinama nešto što im je neophodno za svakodnevne poslove. Slobodoumniji prijedlozi idu za tim da se taj Državni popis imetka u istom zakonu, jednovremeno, sudski knjiži na državu a onda preknjižava na entitet i lokalne zajednice. Realisti, pak, kažu da ne postoji državna imovina jer je Dejtonskim sporazumom, na osnovu kojeg su istovremeno registrovane BiH, Federacija i Republika Srpska, rečeno da je imovina koja se zatekla na području entiteta entitetska – tako je provedena i privatizacija, dakle prodaja koju može vršiti samo vlasnik, jedan kroz jedan. Država, koja ne postoji, može dobiti neke zajedničke zgrade, ako se Federacija odrekne, strane ambasade koje su pripale BiH i neku drugu imovinu iz sukcesije. U stvari, to ne dobija Država jer je nema, u Dejtonskom sporazumu se nigdje ne pominje, nego bi dobijali zajednički organi na korištenje.
Zašto je opasan popis državne imovine i njegovo sudsko knjiženje na BiH, pa makar odmah bilo preknjiženo na entitet i lokalne zajednice?
Opasno je stoga, što se u nekom narednom vremenu može dogoditi da nekim preglasavanjem, kao u doba donošenja odluke o referendumu bez srpskih delegata u skupštini BiH, ili na neki drugi način, bez validnog učešća legitimnih predsatvnika tri naroda i dva entiteta, donese odluka o poništenju zakona po kome se imovina knjiži na entitete i lokalne zajednice. Za sporovođenje te odluke može se upotrijebiti sila – policija ili vojska. Zato je neprihvatljivo bilo kakvo popisivanje državne imovine, bilo kakvo knjiženje na BiH i bilo kakvo stvaranje oružane policijske sile na nivou BiH.
Očigledan je proces u BiH: najprije stvarati tzv. zajedničke institucije, ovladati njima, ukidati entitetske nadležnosti (vojska, policija...) zaposjesti imovinu, ustavnim promjenama u dovoljnoj mjeri ukinuti entitete a onda mirno, sa Miljacke, napraviti popis življa.
Prvo ovladati a onda popisati podanike. Slično kao u otomansko doba, dajte godišnju trećinu i dukate, ne morate se ni popisivati.

понедељак, 16. март 2009.

FOLKLORNA BiH
Gernot Erler, savezni ministar Njemačke, kako to savezni zvuči ubjedljivo i evropski, boravio je nedavno u BiH, bio i u Banjaluci. Kod Dodika i rekao mu, kako prenosi sarajevski komšiluk, sve u lice: BiH je cjelovita, nema secesije. Dodik njemu odgovori: Mi se nikad secesionirali i nismo, osim ako o ukidanju ne stigne pismo.
To me podsjeti na prepisku mladih jugoslovenskih komunista sa Staljinom, drugom, u doba IB krize. Staljin članstvu KPJ, zaobilazeći Tita i Centralni komitet, šalje pismo. Onda omladina KPJ štampa letak, u obliku telegrama, u kome stoji: Da se ne bojimo, Staljin nama šalje pismo a mi odgovaramo da se nikad ni bojali nismo.
To što je Erler zaobišao savezne, zajedničke, bosanskohercegovačke, institucije, i obratio se direktno Dodiku, takođe se završilo pismom. Usput je dao intervju Nezavisnim novinama, banjalučkom odjelu, što je, koliko sam shvatio korišteno i za Dojče vele, tezga je tezga, gdje je rekao da oni sipaši rade tako da to pas s maslom ne bi pojeo i da je to proučeno i da neko treba odgovarati.
Onda stiže pismo iz Ambasade Savezne Republike Njemačke. Nije ministar dao intervju za NN. NN imaju snimak i svjedoke, i to ambasadora. Zaključujem da su se pomiješale brzine, kao na traktoru, kad mu rikne mjenjač.
U stvari, sve je normalno. U folklornoj zajednici BiH. Kao i u životu: voliš plavuše, zabavljaš se sa smeđokosom a oženiš crnku. Savezni ministar, ako je dobar, ima jednu priču za Dojče vele, jednu za Nezavisne, jednu za Dodika, jednu za Sarajevo. Ako dobro ne pazi i uključi automatskog pilota, izjave se pomiješaju. Onda ambasada vadi pismo iz vatre a savezni ministar se nikada više neće pojaviti u BiH.
Ministra su ovdje iskoristili, ko seosku snašu na prelu, iza sijena. Idi ti reci Dodiku. Reci mu i nasamo da se malo zamisli. Kakvo je stvarno stanje, pita ministar. Usrano, naročito to sa SIPA, sarajevske budale sve rade da razbiju BiH, ali naša opcija je cjelovitost i nevinost.
Iz svega je dobro samo to da znamo da oni znaju, da su proučili stanje i da su shvatili da postoje neregularnosti. Ni nama, ni njima, to, ipak, neće pomoći.
Dok oni jedno misle, drugo rade, treće pričaju, ovdje najveći dio aktera radi a da ništa ne misli i ništa ne priča.

недеља, 15. март 2009.

MIROSLAVE, POMILUJ
Ministar inostranih poslova Slovačke pomilovao je 15 bezbožnika, od 93 bosanskohercegovačka rjaba, kojima je oduzeo dokumente o rođenju, životu i državljanstvu, i vratio im ih.
Pri tome je, s pomoću priglupih i ujalovljenih saopštenja i izjava, mudro osoblje Ohaera saopštilo da se neće objavljivati imena onih koji su počašćeni dokumentima niti oni imaju pravo da traže bilo kakvu nadoknadu i satisfakciju. Najbolje bi bilo, preciziram, da se ne javljaju da su živi.
Vraćanjem tih 16-17% dokumenata, Lajčak je priznao da je taj prvotni čin oduzimanja dokumenata bio nezakonit i izlišan. Ta neka mreža podrške optuženima za ratne zločine ili učešće u ratnim zločinima ne mogu biti dokazane kao inkriminisane radnje od strane Visokog Predstavnika niti uz pomoć oduzimanja dokumenata.
Visoki predstavnici u BiH, pa i ministar inostranih poslova Slovačke, odnosili su se prema bosanskohercegovačkim živiteljima kao kalamari na marvenoj pijaci prema sitnoj stoki. Nema djela koje se kažnjava oduzimenjem dokumenata niti se neko djelo može sankcionisati na taj način. Sve što je neko počinio u BiH, pa i najteže zločine, moguće je procesuirati pred ovdašnjim institucijama. Formirali smo Medžidu, Barašina, imamo Lukača, Foču, Kulu, Zenicu.
Trebalo bi prekopati dokumentaciju pa vidjeti koliko je ljudi stradalo od strane Ohaera i visokih predstavnika a bez ikakvog razloga i dokaza. Zajedničke institucije bi onda morale pred međunarodnim pravnim institucijama i pred institutima ljudskih prava, pokrenuti proceduru da se te odluke i sankcije, kao i sve druge nametnute i druge odluke osoblja i predstavnika, običnih i visokih, ponište. Tada bi se otvorila mogućnost da svako pojedinačno, ili kolektivno, traži nadoknadu i satisfakciju.
Samo jedno se čudo ne može ničim otkloniti.
Hajde da se ne čudim što je neko nevidljiv formirao PIK, dakle grupu zemalja koje, kao oficijelnog tijela, nema ni u jednom međunarodnom dokumentu, hajde što je taj PIK formirao Upravni odbor, što su onda ambasadori tih zemalja postali bitni, hajde što je neko neformiran i neovlašten, na Bonskoj konferenciji, dao visokom predstavniku Bonska ovlaštenja mimo Dejtonskog mirovnog sporazuma, hajde...
Ali kako ti uvaženi i dosebedržeći Europljani, sve redom učeni, kulturni i dostojanstveni, dozvoliše sebi da primjenjuju ta nepostojeća Bonska ovlaštenja data od nepostojećeg tijela i da se ponašaju kao ovdašnji vezači mirovnjaka za bandere, rušitelji brane na Drini i mosta na Neretvi. Kao barbari, osvajači i rušitelji civilizacijskih normi.
Da su visoki predstavnici u BiH bili krotitelji slonova i bengalskih tigrova, ili vračevi sa Kilimandžara, ili predsjednici upravnih odbora još neotkrivenih amazonskih džunglaških plemena, razumio bih.
Ali, Evropljane, ne razumijem.
SDP dobio predsjednika
VIKEND VIJESTI
Ima vijesti koje samim svojim rođenjem poručuju da su nebitne. To su vijesti koje se obznane vikendom ili nekom drugom ne-zgodom. Osim onih koje se namjerno plasiraju vikendom kako bi dobile veći prostor na tržnoj podlozi oskudne ponude.
Kongresmenica Edi Berns Džonson je pisala državnoj sekretarki Hilari Klinton o tome kako je u BiH stanje loše i kako zahtijeva angažman SAD kako savezne države, čitaj: entiteti, ne bi mogli blokirati cijelu zemlju. Koja ima neodoljivu težnju da postane država. To je kao kad bih ja pisao Borjani Krišto da je upozorim na velike probleme u nelegalnom korištenju krečnjaka na uzurpiranim malim kamenolomima u opštini Konjic.
U Sarajevu nebitne vijesi imaju prođu. Bitno je da je unitarizam na vidiku.
Nebitno je i da je Zlatko Lagumdžija izabran za predsjednika SDP. Iako se oko ishoda tog kongres-glasanja nedjeljama vodila rasprava, iza sarajevskih firangi, da li je u redu da nema protivotrova, pardon, protivkandidata, te da li je to socijaldemeokratija ili je otjerajihkratija (pa je profesor Miris Tamjana, poznatiji kao Nijaz Duraković, nabrajao koga je sve Zlatko L otjerao iz stranke), te zašto niko nema mu tačka da da se kandiduje iako ga je članstvo pominjalo.
Normalno je da pobijedi Lagumdžija. Normalno je da kapetan zadnji napušta brod koji tone. Zato ne mijenjajte kapetana. Stanje u toj stranci je takvo da je, objektivno, najrpoduktivnije da Lagumdžija bude predsjednik. Svako drugo Kadrovsko Rješenje, donijelo bi štete.
Glavni problem Esdepea nije Zlatko Lagumdžija.
Problem je program i genetska struktura stranke.
U samom početku, to je bila stranka nižerazrednih birokratizovanih komunjara koji nisu imali prolaz ni u jednoj novostrukturi naciokriminala i kriminalizovane odbrane nacije. Duraković i neki drugi, imali su pedigre profesora ili direktora, imali su osjećaj da se prebace na ilahije i kaside bez galame. Taj srednji šljam, komunistički talog i otpad a pun ambicija, narcisoidnosti i elitizma, okupio se oko transformisane arhivske prašine i imenovao se socijaldemokratskom partijom. Čim su pomenuli partiju, trebalo je znati da od toga nema ništa.
Politički program, stvaran u vremenu uništenja države, sistema i ideologije, nije mogao predvidjeti društvo poslije Sezone Klanja pa tako je to samo skup nekih pamfletnih rečenica. Kasnije su se tome dodavale aktuelne tričarije kao što su ustavne promjene i ukidanje entiteta, lagalo se Evropi kako se radi o socijaldemokratiji, sarađivalo sa laburistima i ovima i onima.
Dabome, da političke programe stranaka ne čitaju ni njihovi članovi ali duh stranke je taj koji okuplja a on izlazi iz programa ili početne ideje. Esenesde je nastao poslije rata i njegov politički program, kakavgod nekome izgledao, polazi od duštva koje je tada stvoreno i od poslijeratnog vremena. Okrenut je budućnosti, dakle. Okrenut je poslijeratnim pitanjima. Program i duh Esdepea, kad je nastajao, morao je biti okrenut ratu, pljački dobara, zgrada, novca i pozicija. Odgovori na poslijeratna pitanja nisu bili ni na vidiku niti su bili mogući.
Zato Esdepe propada.
Nema odgovore.
Džaba je imati Lagumdžiju.