OKOVATI ŠPIRIĆA
SDA je nedavno donijela odluku o blokadi Savjeta ministara. Radikali. Pa im je onda neko iz AmAmb, ili slične institucije, rekao da to ne čine pa su olambavili svoj politički stav. Malo je Sadović brljao po Direkciji Za Topčagića a onda je manji potpredsjendik Republike Srpske, Adil Osmanović, izjavio: ne želimo blokirati SM nego želimo blokirati Špirića. Znajući da je i Tihić iz Politike Republike Srpske, kao i Poslanik Tarik, izgleda da Esdea strategiju vode srpskanski kadrovi te stranke.
U isto vrijeme, Špirić je optužen da je kupio neki audi i da se na njemu ne vidi da košta toliko koliko je plaćen. Tužilaštvo BiH je naložilo da se izuzmu zapisnici sa pet posljednjih sjednica. Iz toga sam zaključio da je Savjet ministara držao sjednice o tome da li će kupiti poršeovog, folskvagenovog ili pak to Q auto. Došlo je do ozbiljnih podjela među ministrima pa i opstanak države je u pitanju. Stoga se, zaključujem, uključilo Tužilaštvo BiH koga ljubitelji basni vole da zovu Državno Tužilaštvo. Tako je, kako je dobro primijetio Špirić, pored Dodikove vlade, Brankovićeve vlade, sada okriminalizovana i Špirićeva vlada u liku Savjeta ministara. I triling, naravno.
Kako sam odrastao u komunizmu, slušao sam razne bajke o naddruštvenim moćima i uzurpacijama. Jedna od njih je da su viđeniji udbaši za vrijeme informbroa i golog otoka, partijske drugove slali na golokameno ljetovanje da bi mogli da obljubljuju njihove lijepe žene, zdrav seoski element sa oblinama grčkih skulptura i tvrdoćom jablaničkog granita. Ne vjerujem u to, jer su putnici za golootočje sami kupovali karte svojim izjašnjavanjem, na partijskom sastanku o tome da li su za KPJ ili za Rezoluciju Informbiroa i Kominternu. Ko je rekao KPJ, sačuvao je drugaricu.
Da li ove dvije epizode imaju bilo kakvu vezu.
Nemaju. Na goli otok se išlo zbog svojih iluzija i platonske ljubavi prema Staljinu To je bio častan zatvor: Volim više Staljina nego Tita. Na Stub Srama, danas u BiH, ide se samo zato što pokušavaš da radiš svoj posao a što veliki brat nagradi pa kaže: uzmite mu ogrlicu za imunitet.
Tužilaštvo BiH je pod direktnom palicom Nevidljive Uprave koja kriminalizaciju provodi iz različitih razloga, za tri institucije ali sa istim ciljem, da se tijesto smekša i da se lakše mijesi. Tužilaštvo ima stravičnije metode od Udbe i KPJ. Oni se ponašaju kao Ameri prilikom potrage za oružjem za mosovno uništenje. Predstava sa izuzimanjem zapisnika, koji nisu nikakva tajna, samo je kan-kan za javnost. Bilo bi dobro kad bi imali pravu obavještajnu službu pa da, za pedeset godina, objavimo ko koga i za koga u tom Tužilaštvu i oko njega.
Inventar koristi iz ovog noćnog kluba dug je za ovaj tekst.

GOVOR OBAME
Sjedinjene Američke Države su na velikoj prekretnici straha i egzistencije.
O tome ne svjedoči krah autogiganata ili slom finansijskog krvotoka.
O tome svjedoče Američani koji su došli na inauguraciju Obame i Obama koji je govorio kao da je Sudnji Dan. Masovnost je, u istoriji i sadašnjici, uvijek znak velike društvene opasnosti a izrazi pojedinačnih lica zborila su o kakvoj se nesigurnosti, ličnoj i pojedinačnoj radi. Masa koja je došla, htjela je da čuje govor kakav je održao Obama, kolikogod je realna banalizacija da je taj govor pisao neko drugi ili cijeli tim saradnika. Ali govorio je Obama, da nije mislio tako promijenio bi govor.
Govor Obame, ipak, nije bio na nivou očekivanja mase i Sjedinjenih Država. Niti na nivou situacije u kojoj se nalazi društvo (treba razlikovati američku državu i američko društvo, država je jaka a društvo je slabo) mada je jednom jasno pomenuo da je „strah da Amerika propada jasno uočljiv“, ali nije on to izrekao a na drugom: „naša ekonomija je veoma slaba“. U jednom pasusu je pričao kao da je u našim lokalnim izborima, na mitingu u Kalinoviku: „Izgradićemo ceste i mostove, električne mreže i digitalne linije, iskoristićemo energiju sunca, vjetra i zemlje da bi napunili svoje automoblile.“
Obama je pominjao pretke, ideale naših predaka, osnivačke dokumente, putovanja okeanima, udarce biča, Konkord, Normandiju, naše osnivače, našu istoriju, snijeg umrljan krvlju kod glavnog grada... tokom cijelog govora, do kraja. To je znak da je opterećen mesijanskom ulogom koja mu je dodijeljena i od koje je načinjena velika predstava, umjesto dodjele oskara, upriličena je dodjela mandata. To je znak da mu je lakše govoriti o prošlosti nego o sadašnjosti. Međutim, Obama nije na nivou spasioca, niti to može biti bilo ko, da je na njegovom mjestu. Nije problem Amerike, kao što površno kaže Obama: „To su posljedice pohlepe i neodgovornosti ali i našeg kolektivnog neuspjeha da napravimo teške izbore.“ Jer, stanje je strukturalno, nukleativno generisano. Nije samo Buš upropastio stvar, sjetimo se Regana pa dalje. Svi predsjednici poslije Kenedija birani su da budu na tom mjestu a da, u stvari, neznaju gdje su. Kikiriki, nafta, holivud. Da je stanje loše pokazuju ujedinjena i zakamenjena lica bijelaca i crnaca koja su do kraja odslušala govor mada najveći dio njih nije imao mogućnost da to razumije.
Kao što stanje nije samo površno teško tako je i izlaz koji Obama nudi baš površan: „Svakom živom stvoru obezbijedimo šanse i mogućnosti“, „Bogomdano obećanje da smo jednaki, da smo slobodni i da svi zalužujemo šansu da u potpunosti budemo srećni i živimo u blagostanju“.
Jednake šanse i mogućnosti nisu više dovoljne.
Na dva odvojena mjesta Obama kaže: „Da smo spremni da još jednom preuzmemo vođstvo“ i „Amerika mora da igra svoju ulogu u vođenju tog istog čovječanstva u eru mira.“
A nakon toga: „Svijet se mijenja i mi se moramo mijenjati sa njim“.
To je jaka rečenica ali je protivrječna prethodnim dvjema.
To svjedoči o tome da Barak Obama još ne zna gdje je.
Tvrdnja da će Irak prepustiti Iračanima je poželjna u realizaciji ali to neće spasiti Ameriku kao što je nije spasila ni okupacija Iraka. No, generalno, o spoljnoj politici je govorio očigledno i sa novimama. O ekonomiji i strukturi krize nije rekao ništa. A ako je tačno da će u timu ostaviti one fosile koji su pojeli imovinu i šanse miliona Američana, onda je potpuno promašio.
Apsurdno je ali tačno: najveći znak krize je ujedinjeni izbor crnog čovjeka za predsjednika.
Nesigurnost je izbrisala sve podjele i nepodnošljivosti.
Ovaj vijek neće biti lak za Ameriku.

Sreća da je Obamin mandat, ili dva, u tom toku mala dionica.

VOZ ZA BRATISLAVU
Nije vijest da je otišao Lajčak.
Vijest je da je ostao Gregorijan.
Kao što nije čudo da je izabran crnac za predsjednika amerike već je čudo da kako je mogla biti izabrana ona smlata iz Teksasa.
I još u tom stilu: Lajčak odlazi nezavršena posla, nije organizovao refrendum koji mu je najbolja referenca.
Lajčak odlazi, u stvari, uopšte nezavršena posla jer se u BiH posao i nije mogao završiti a to su znali i oni koji su ga poslali ovamo. Znali su jer su prethodno sve radili da se posao ne završi.
Sada je potrebna mudrost koja će nas vratiti sudnjem danu Dejtona i učiniti ono što je moguće na njegovim temeljima. Lajčak je uspio dovesti BiH do zida, pred realnost i to je njaveća dobit i za njega i za BiH. On će svoje mjesto ministra inostranih poslova iskoristiti. Za BiH nisam siguran. Jer, uporedite, i u Evropi se kaže parlamentarna skupština kao i kod nas, kaže se savjet ministara kao i kod nas, i Evropa je sastavljena od dijametralnih cjelina kao i... a čitavo poslijeratno vrijeme sarajevske snage i dio međunarodne zajednice, pa i te Evrope, govorili su o Državnoj Vladi, o Premijeru Državne Vlade, o Državnom Parlamentu, o Državi i odnijeli nam petnaest godina. Sada smo opet na početku, da vidimo da li možemo uvažiti sve ili nećemo uvažiti ništa.
Stoga je Lajčak povukao dobar potez još kada je odustao od izmjene procedura u parlamentarnoj skupštini BiH i onda se ušutio shvativši da to neće ići i da on ne može biti suprotni Švarcšiling. I sada je povukao dobar potez prihvativši realnost ministra inostranih poslova, ostavivši BiH mogućnost da i ona prihvati realnost.
Evropa mora hitno, ne čekajući da se zatvori Ohaer, osnovati ovdje svoje jako partnersko predstavništvo kako bi BiH pogurala prema integracijama. Ako je iskren prijatelj BiH, mada u gepolitici ne postoje prijatelji kao ni među makroima kavaliri.
Bih mora donijeti svoje izmjene ustava i federalizovati se na temeljima dejtonskih unutrašnjih granica. Inače će pola zemlje i jedan narod kliziti u nepovrat. Ovdje svi moraju da se uvažavaju ali i da gledaju svoja a ne tuđa posla.
Neka se Lajčak ne brine, BiH neće ostati mrlja na njegovoj karijeri. Tu mrlju su zaradili oni prije njega. On je došao da konstatuje stanje kliničke smrti Sarajevske Bosne, Pedijeve Bosne, Bosne sa Miljacke.
Njega su poslali u Bosnu a one je otišao iz Bosne i Hercegovine.

SDA & DEI
SRBI SU GLAVNI PROBLEM U BiH
Slučaj DEI, Direkcija za evropske integracije, koja je ostala bez direktora i postala rovovska linija u borbi za nadmoć, otkriva svu nemogućnost reformisane BiH. Reforme, kako ih vidi Sarajevo, znače samo premiještanje pozicija u Sarajevo, u prvoj fazi, i u ruke Bošnjaka u drugoj fazi. Niko ne želi da poštuje za BiH sveti princip Trojne Rotacije. Nego: ono što se jednom zauzme to ostaje moje do kraja istorije.
Sarajevo smatra da Direkcija za evropske integracije treba pripasti Bošnjacima jer je pripadala Bošnjacima.
To nije politički argument. To je nacionalni argument.
Bakir Izetbegović, iz SDA, govorio je o tome nakon odluke nekog organa njegove stranake da blokira rad Savjeta ministara. On kaže, prema novinama: Nacionalni balans već je dobro poremećen u institucijama BiH, i to u korist Srba. Trebali bi neke stvari prepustiti Bošnjacima a ne da zauzimaju i dalje pozicije. Na takav način nećemo moći graditi državu. Srbi dobro znaju da to nije realno i da to ne možemo dopustiti, ne možemo im predati sve poluge u državi.
Međutim, on nije rekao: Stav SDA je... ili: Mi u SDA to nećemo dopustiti... On je govorio u kolektivno ime što se jedino može razumjeti, pošto je stalno pominjao Srbe, da je govorio u ime Bošnjaka.
Teško mi je reći čovjeku sa bradom da laže ali tu je šta je. Netačnom tvrdnjom da je nacionalni balans u državi poremećen u korist Srba, Bakir Izetbegović samo stvara strah od Srba. Jer, nena u starom gradu ne zna šta su balansi i šta ko drži ali zna šta je „u korist Srba“.
Čitajući besjedu B. Izetbegovića, može se zaključiti da su Srbi u neviđenoj političkoj najezdi, da ih, kao stanovništva, ima 80 ili 90% i da drže svu vlast, od šumara do Ohaera. Pa hoće još i mjesto putara na 14. kilometru prema Živinicama.
Zašto Bakir Izetbegović, a mi znamo da on zna pravo stanje, plaši ljude u BiH, muslimane, Srbima?
Zašto neprestano govori o tome da Mi nećemo dozovoliti, da Ohaer treba da reaguje prije nego što Mi reagujemo (onomad, kada sam ga optužio da prijeti ratom)?
Očito mu je to ostalo u nasljeđe od oca Alije. Mi.
Reformisana ešdaunovska BiH je propala, ide se ka zvaničnoj i institucionaliziranoj federalizaciji i zato je Bakir nervozan, zato se množe protivnici Prudskog sporazuma, mada javno zbore da su za. Potrebno je mobilisati mase protiv Srba i u tom kolektivizacijskom haosu onemogućiti normalne dogovore. Potrebno je, usput, i skrenuti pažnju sa propasti Federacije koja je pokazna laboratorijska vježba o tome kako bi izgledala Reformisana Bosna.
Ništa Srbi ne drže u BiH osim onoga što im pripada. Sljedeći na mjestu predsjedavajućeg biće Hrvat i ne vidim u čemu je problem što je sada tu Srbin.
Ako hoćemo državu, lijepu, multi, in, demokratsku, evropsku, moramo se naučiti da na neku poziciju čekamo osam godina. Takav je red.

SLUČAJ VUKOVIĆ
SVAŠTA U TARIKOVOJ BAŠTI
Pošto BiH i Hrvatska nisu u zategnutim odnosima da bi jedna drugoj demonstrirale moć države na svojoj teritoriji, Slučaj Vuković valja shvatiti kao ozbiljnu stvar. Mada je moguće da se pokaže potpuno suprotno, kao predstava bez realiteta.
Kakogod se završi, Slučaj Vuković dijagnosticira nekoliko nivoa leukemije bosanskohercegovačkog društva pri čemu rak nije zahvatio samo koštanu srž i kičmenu moždinu nego i kožu na guzici.
Prvi nivo. Kod ministra Tarika svega ima. Onako zblanut čovjek, ministar bez sistema i nedorastao osrednjem komunlanom preduzeću za velikih kiša ili snjegova, prosto mami neradnike, amatere, probisvijete, folirante, klaniste... u svoje okruženje.
Drugi nivo. Ministru kome se to dogodilo mora se automatski dogoditi i ostavka. A ne da onako nebulozno izjavi kako je dotični Vuković bio blizak američkim obavještajnim strukturama a da ga niko za to nije pitao niti to ima ikakve veze. Čak i da to Sadović samo misli, treba ga otjerati sa tog mjesta. Sadovića, mislim.
Treći nivo. Izuzetno glup ministar znak je da je zemlja u Velikoj Nuždi. Tako nešto se ne izjavljuje po novinama nego se rješava bez javne sramote a pomoćnik se povuče javno zbog porodičnih razloga da oni koji to treba da znaju, da je otišao, mogu da grizu one dvije poslastice pod sobom kad sjede.
Četvrti nivo. Nije slučajno Tarik Sadović postao ministar. Kad izmislite ministarstvo da bi ukrasili Državu, praveći od rage lipicanera za bečki dvor, morate izmisliti i ministra jer ni jedna profesionalna osoba neće da bude tolika budala da radi taj posao bez preduslova.
Peti nivo. BiH mora omogućiti onima koji hoće, a imaju potrebu, da organizuju svoje institucije za zaštitu ustavnog poretka. Mislim prije svega na Republiku Srpsku. Ostali ko hoće. Država BiH ne može to da organizuje na zajedničkom nivou jer je sama Društvo sa ograničenom odgovornošću. Pokušaj sa OBA/OSA je uskisla ideja na samom startu jer su se ratni ultranacionalistički obavještajni slugani SDSDAHDZ, čak i pljačkaši i zločinci, a najprije neprofesionalci i nepotisti, provukli u službu i rade samo za neznamkoga i ponešto za sebe. U BiH već dvadeset godina niko ne školuje bezbjednjake, obavještajce i kontraobavještajce pa je smiješno imati institucije u kojima oni, neškolovani, rade.
Republika Srpska mora imati institucije koje će provjeriti deveto koljeno svakog javnog dužnosnika, i onog koji radi javni i onog koji radi tajni posao. Podrazumijeva se da on mora biti školovan profesionalac. Ulažući pare i očekivanja u zajedničke institucije, gubi se ugled i resursi. Društvo se razgrađuje. Vlast postaje bobičava, narod bi rekao da ima trihinelozu, jer se kriminalne i plaćeničke protuve uvlače u javne strukture na osnovu izbornog legitimiteta. To je korak do gubitka imuniteta na bilo kakvu društvenu boljku koja se automatski pretvara u neizlječivu.
Kao što je neizlječiv Sadović od sindroma stečene nesposobnosti da bude ministar. Čak i u Savjetu ministara.

EVROPSKA UNIJA I BiH
ŠTA JE PRIORITET ZA BiH
Ministar inostranih poslova Slovenije savjetovao je BiH da konkretnim potezima na nivou vlade i parlamenta, pokaže da joj je Evropska unija doista prioritet.
Šta, međutim, Evropska unija treba da pokaže prema BiH? O tome niko ne zbori, ni mlađani ministri inostranih poslova, ni EU.
Da li je Evropska unija takav raj da se za nju treba boriti zatvorenih očiju, bez zahtjeva za pretpristupnu pomoć i dobru volju i bez pitanja šta je preče?
Bosna Hercegovina nije zemlja blizu granica Rusije, kao Ukrajina, pa da je naročito važna vladinim organizacijama EU i NATO. A i sačuvaj nas bože takave važnosti. BiH je zanimljivija pijedinačnim tajnim službama nego javnim evropskim integracijama. Ako BiH drže permanentno rastrzanom i lako upravljivom onda utiču na dva susjeda koji uvijek gledaju na BiH posebnim okom. A onda upravljaš i Balkanom. Da nije tako EU bi ovdje odriješila dobru volju i pomogla ekonomiju. Jer, u EU se ne integriše golguz a ni poderanih gaća.
Dakle, ne pokazuje EU nikakav interes osim ako Ešdaunove nebuloze smatramo interesom da se reformiše BiH kako bi se ljepša udala za nekog europskog probisvijeta.
Drugo, EU ne pokazuje ni neki integracijski i unutrašnji uspon da bi se to u svijesti kandidata dešifrovalo kao bespogovorni magnet za integracije.
Dvadest prvi vijek će biti vijek država a ne integracija. Ima zanimljivih slika iz susreta Putina i Julije u Moskvi. Prvo, Julija je došla u dveri Romeu. Drugo, ko ti pušta plin moraš ga poštovati. Treće, integracija ne može da obezbijedi plin. Četvrto, umjesto da se Putin klanja, makar i blago, jednoj napuderisanoj dami ruralne oreolne frizure, ona se klanja njemu, čiji izraz lica sugeriše hladnoću kao da su mu kosti lobanje s vana a ne iznutra.
Dakle, Država.
Prije evropskih integracija, BiH mora riješiti svoje probleme. Ili će stvoriti decentralizovanu strukturu sa jakim autonomijama i pravima na samoodređenje svakog naroda koji to želi ili će istorijski bankrotirati i raspasti se. Snage betoniranog centralizma uzdaju se da će na putu ka EU i u samoj EU, kroz standarde i druga priručna sredstva, denacionalizovati živalj i druga dva naroda pretvoriti u manjine a onda slobodom religije stvoriti uniteističku ortodoksiju sa evropskom polisom osigurnja. Evropa ne umije da rješava podjele i nacionalne težnje. Da umije ne bi Baskija bila problem Španiji, ne bi Belgija bila podijeljena a Francuska i Njemačka bi bile ujedinjene u Frankrajhland.
BiH svoje probleme ne može riješiti dok ne stvori uslove da se na političkoj sceni na svim bosanskohercegovačkim stranama pojave postratne stranke i postratne političke opcije. Oni koji generišu Čavićeve demokratske stranke, Cenićkine ekspertize, kao i netakodavno demokratski progres, makartističke istrage subdržavnih tužilaštava i sudova, upravo sprečavaju da se pojave nove snage za novi početak BiH. Radi upravljivosti.
Nije pitanje prioriteta EU.
Pitanje je spašavanja BiH.

PRAZNINA ZAJEDNIČKIH PRAZNIKA
Bosna i Hercegovina grčevito traži obilježja koja će potvrditi da postoji. Tekst himne i zajednički praznici trebali bi biti katalizatori opšteg izliva oduševljenja što se živi u BiH i što se živi zajedno za koljačima, žrtvama i agresorima, paliteljima, silovateljima i istrebiteljima. To zaključjujem iz energije koja se troši da bi se došlo do tih stihova i zakona.
Mislim da BiH kao raj zajedništva, egzaltacije i jedinstvenih simbola, vidi još samo posebna vrsta daltonista koji ne razlikuju države od područja.
Himna BiH nikome ne treba. Samo što to uljudni delegati i domovi ne žele da javno kažu. Političko vaspitanje im nalaže da se ponašaju komformistički i u skladu sa prljvaom maticom na kojoj plovi Država.
Jer, prilikama u kojima bi se svirala i pjevala himna, neće prisustvovati masovno žiteljstvo pa za te male grupice službodužnosnika nije potrebno tragati za pjesmicom, stihovima i riječima, koje, kada se isperu kroz sve objektivne mreže za otklanjanje iritacije pripadnika tri naroda i ostlih, dva entiteta i ostalog (mislima na distrikt Brčko), jednu ambasadu i ostale, neće značiti ništa osim što će imati izgled rubikove kocke koju je slagao konj.
Za masovnu upotrebu također ne vidim mogućnosti. Osim na utakmicama Ćirinih Šinova a pošto se te utakmice nikada neće igrati u Banjaluci ili Trebinju, himna će uvijek biti Njihova.
Što se tiče praznika, stvar je još katastrofičnija. Oni datumi koji su bitni za RR BiH, Ratnu Republiku, nisu više bitni nikome a naročito pripadnicima Druga Dva Naroda.
Oni praznici i datumi koje je ustanovio komunizam, samoupravni socijalaizam i partizani, bačeni su pod noge Alijinim ratnim pokličom: Za BiH ću žrtvovati mir. I suicidnom željom za sakatom referendumskom nezavisnošću i samostalnošću. Pričati sada o ZAVNOBiH-u samo je podcjenjvački prema partizanima koji su se borili za zajedništvo, bratstvo i jedinstvo a protiv fašizma i koljaštva njemačkih strijeljanja i ustaških logora. Jer, oni koji o tome zbore, sve to, pa i bratstvo i jedinstvo, bacili su pod noge, strijeljali, popljuvali i ismijali.
A i kada se odrede neki zajednički praznici oni će biti ili Naši ili Njihovi. Ovdje više ne postoji veliko Naši i bezazsleno i neutralno Njihovi.
Vjerski praznici ne mogu biti zajednički ni državni. Zajednički, jer su vjere dovoljno različite a državni jer ovo nije vjerska država niti država vjera.
Stoga je sve to uzaludan posao.
Možda bi, jedino, mogla da se ustanovi sezonska himna BiH. Recimo za jesen/zima 09: U Hrvata i Bošnjaka i Srbina, ove zime nema plina.