ADIL OSMANOVIĆ I DAN REPUBLIKE SRPSKE
ZLOČIN I KAZNA
Bio je dan Republike Srpske i krsna slava, Sveti Prvomučenik Arhiđakon Stefan. Pjevana je nova himna, bila svečana akademija, prigodni govori, odlikovanja i lente. Bio svečani prijem, bile ugledne zvanice. Bio Rafi Gregorijan.
Ali nije bio potpredsjednik Republike Srpske Adil Osmanović.
Što se mene tiče može da ne bude ni potpredsjednik ali je, ako je imalo za Bosnu i Hercegovinu, trebao da bude. Kad je na toj akademiji i na prijemu bilo i onih koji nisu ništa učinili za Republiku Srpsku, mogao je biti i Adil Osmanović.
Adil nije, dabome, bitan u cijeloj političkoj priči u Bosni Hercegovini uopšte. Bitan je koliko je i glasova dobio. A dobio je koliko i mnogi odbornici diljem Republike Srpske. To je, možda i tužna činjenica, ali za nju je kriv njegov nekadašnji predsjednik stranke Alija Izetbegović koji je izdao naredbu: Za BiH žrtvovati mir.
Adil Osmanović može da bude autist, da se isključi iz svega što je Republika Srpska, može da sjedi u Sarajevu ili gdjegod, samo da navede zadnju poštu da mu se plata šalje, ali ne može od toga da pravi politički slučaj. Svojim odsustvovanjem Osmanaović se izjasnio za podjelu BiH. Ako ne prihvata Republiku Srpsku, bez obzira što je njen potpredsjednik, on ne prihvata ni Bosnu i Hercegovinu. A to je podjela.
S druge strane, radi ljudi koji su ga birali, on mora da bude na akademiji i na prijemu. Čak i ako ne poštuje Republiku Srpsku koja mu daje platu, treba da poštuje običnog čovjeka koji je glasao za njega a mogao je za boljega.
Adil Osmanović bi trbalo da zna, mada mu neće pomoći, da je rat takav istorijski događaj koji se nikad ne osvrće za sobom, nikad ne ravna put kojim je prošao i nikad ne ispravlja nepravde onih koji su započeli i vodili rat. Tako se ni ovaj naš rat neće osvrtati i praviti BiH koju želi Adil Osmanović i ini unitaristi.
No, ne treba imati političkog sluha, treba imati zdravog razuma pa shvatiti jednostavnu stvar: Republika Srpska je srpska a nije i srpska, i hrvatska i muslimanska. To su htjeli svi koji su projektovali i izvodili radove rata. A takvih nije bilo samo među Srbima.
A to što kao potpredsjednik Republike Srpske sjedi Adil Osmanović nije volja ni srpskog ni bošnjačkog naroda u Republici Srpskoj nego volja stranaca koji su neovlašteno mijenjali Dejtonski sporazum i izmišljali apsolutnu nulu u mjehuriću ključale vode, kao što su od tri ministra načinili Savjet ministara, kao što su izmislili SIPU, DGP, RAK...
Međutim, iako je Adil Osmanović izmišljen i nametnut, ja ga uvažavam kao potpredsjednika Republike Srpske. Samo što to različito doživljavamo, ja kao zločin za Dejton a on kao kaznu za sebe.

GASPROM
NJET
Rusi su na prelazu iz osme u devetu godinu trećeg hrišćanskog milenijuma uveli dvije nove mode. Direktori velikih firmi u direktnom televiziijskom prenosu izvještavaju predsjednika vlade o stanju u poslovanju a to čini i predsjednik vlade kad ga predsjednik države pozove. I uveli su obustavu snabdijevanja plinom Europu i MZ Ukrajinu.
Tako je tavarišć direktor Gasproma otišao kod Putina i izvijestio ga a onda je Rusija izvijestila Evropu da je prethodno Ukrajini ukinula plina pa će sada i njoj, Evropi.
Mala zemlja Ukrajina našla se u vrtlogu velike plinovite svjetske politike kada je naivno shvatila da je propast Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika direktna karta za raj. Besplatna. Pa je pohrlila u ruke raznim paktovima a naročito NATO-paktu, demokratiji, unutrašnjem haosu i velikiom geopolitičkim igrama. Putin je čekao neku godinu, dok nije odnjegovao junošu za prijesto kako bi imao vremena da okolnoj dječurliji pominje mamicu. A Amerika i Evropa su shvatili da je padom Berlinskog zida pala i Rusija i da je nestao i hladni rat.
Ukrajina je prilično smiješna zemlja. Mogu da uzmem energiju od baćuške. Mogu da ne platim energiju. Mogu da flertujem sa NATO-paktom.
Ne može i NATO i PLIN. A sve besplatno.
Publikovan je, davno, vic o sfrj i bugarskom graničaru u vrijeme kad je Tito Rusima, Varšavskom paktu i Informbirou, pominjao mamicu. Jugoslovenski graničar hoda u novim čizmama i jede čokoladu a bugarski goljo, samo što ne nosi praćku, gleda u čokoladu kao u proviđenje. Vojnik JNA počinje. Ja imam čokoladu. Ja imam Ruse. Jebo Ruse, mi možemo imati Ruse kadgod hoćemo. Al’ onda nećeš imati čokoladu.
Da je obavještajna služba Ukrajine došla do ovog vica, ne bi danas pravili plinske probleme i sebi i svima. Nisu shvatili da mogu imati Amerikance kad hoće al’ onda nema plina.
A Evropa. Oni su ostali bez plina, onako usput, ponižavajuće. Kao nusprodukt ukrajinske deplinacije.
Evropa je dobila prvi žuti karton. Dabome, neće zbog toga propasti, čak i ako nikad više ne dobije plin. Ovo joj se samo opomena da se igra igra na centralnom terenu a ne na ukrajinskom i da ne bude politička biletarnica NATO-pakta. Evropa nikako da shvati potrebu da mora da bude samostalna i jaka a ne da sluša Ameriku i kad zna i kad ne zna šta da radi. Biće preskupo čekati na jaku i samostalnu Evropu, tek kad Amerika padne.
Neki površni analitičar će reći da će se svi budući ratovi voditi zbog energije. Svi su se ratovi uvijek i vodili zbog energije a samo su neke usputne budale pokušavale da vode i svoje ratove.
Zbog ruskog plina neće biti rata.

BIH
ELEGANTNA PODIJELJENOST
Pitali su me novinari šta mislim o izjavi Čeha Jana Pelikana o tome da treba razmotriti opciju upravljane ili kontrolisane podjele zemlje BiH jer je očigledan upit svrsishodnosti daljeg neproduktivnog nastojanja za očuvanjem cjelovitosti.
Rekao sam da mi se veoma sviđa sintagma kontrolisana podjela.
Zemlja BiH je već u stanju kontrolisane podjele, još od usvajanja Dejtonskog Opšteg Okvirnog Sporazuma Za Mir. Da je bilo realno i da je mozaik velikih sila htio da načini jedinstvenu, cjelovitu, poravnatu i sterilizovanu Državu Bosnu, stvorili bi je tada u Dejtonu, ako niko Američani da, kao što su mogli bombardovati položaje Vojske Republike Srpske i tako ratovati na strani Vjerske Armije BiH. Ali, kako znamo, u Dejtonu Zemlja BiH je stvorena podijeljena. Podijeljena na dva entiteta, s tim što je ostavljena mogućnost da se drugi entitet, Entititet F, konfederativno pridruži Državi Hrvatskoj, ako to ova bude htjela nakon Olujne Deratizacije, ili, pak, da se kantoni spoje sa kantonima a županije sa županijama i tako se Entitet F podijeli.
Situacija je učinila da su Zemlji BiH ostale dvije opcije:
· Da se preostali dio BiH pomiri sa dejtonskim mozaikom
· Da izvede još dvije preostale podjele na prostoru sfrj – podjelu među entitetima i podjelu unutar Entiteta F
Kontrlisana podjela traje i sada. Borba Sarajevskih Unitarista i Banjalučkih Federativaca, svakodnevno i oko svakog pitanja, takođe je kontrola podjele. Sarajevski Unitaristi znaju dobro da moraju neprestano postavljati pitanja jačanja države nebili nešto otkinuli za „državu“ jer će, inače, Republika Srpska politički, ekonomski i internacionalno otići predaleko, do tačke kada više neće biti bitno da li BiH uopšte postoji.
Banjalučki Federativci moraju biti na oprezu svaki dan i po svakom pitanju jer čitave armije državotvornih gubara nastoje da izjedu nadležnosti koje su još ostale Republici Srpskoj i tako načine od nje Praznu Bivšu Ljušturu Entiteta. Ta mrtva straža na barikadama nadležnosti i granica entiteta, u stvari je najfinija senzorska kontrola podjele.
Postavlja se pitanje da li može ovakva kontrolisano podijeljena BiH ući u EU. Može, dabome, još uvijek nije podijeljena koliko Belgija. U Evropi postoji skala podijeljenosti koja se, podijeljenost, mjeri jednicom BELG. Ako je Belgija podijeljena silom od jednog BELGA, onda je BiH podijeljena silom od o,98 BELGA, Španija silom od o,84 BELGA... a i EU će mnogo godina sređivati svoje ustave, ugovore, samoupravne sporazume i status pridruženog aktiva žena NATO-paktu. Pitanje je, dakle, kada će EU biti spremna za BiH a ne kada će BiH biti spremna za EU. Dotad ima vremena da se podjele održe ili dovrše i da se razmisli, obzirom na trendove u Svijetu i ostatku Amerike, da li treba biti u NATO-paktu. Jer, pošto je Evropska unija samo politička stepenica za ulazak u NATO, BiH bi lako mogla da doživi sudbinu Ukrajine. Jednog dana, kad se steknu nepotrebni uslovi.
Ja, ipak preferiram Elegantnu Podijeljenost. Demokratskije i evropskije zvuči. Ta sintagma sugeriše svu nježnost i osjećajnost ovdašnje flore i faune, svu izbalansiranost za teške istorijske trendove. Elegantna Podijeljenost ostavalja čitav niz demokratskih izraza, izlaza i razlaza.
U stanju Elegantne Podijelenosti BiH može provesti još dugo vremena. Nije Kalaj ovdje bio dva dana pa je Područje BiH ipak preživjelo. Ekonomska kriza i sukob civilizacija, donijeće već neko rješenje i za nas. U međuvremenu, ne treba prolijevati krv.
Znoj bi koristio.

OPERACIJA TRIJUMF
MEĐUNACIONALNA PARADA KIČA I PERVERZIJE
Završena je, dakle, Operacija Trijumf, zvučno naimenovana, kao Operacija Opera ili Operacija Enigma. A nije daleko jer pojava Tončija Huljića miriše na zakulisni biznis koji on i ne krije – Napraviću od tebe svjetsku zvijezdu, što je poetska varijanta mazohizma: na tebi ću zgrnuti lovu.
Završena je pobjedom jednog nezrelog momka koga su upotrebljavali i sažalijevali na javnoj sceni do poniženja, izvjesnog Buce Babajića iz Živinica kome nisu dali da ispadne, iako nema pojma o pjevanju i iako je sam bio odustao i zahvalio se svima. Da je odustao, ili ispao, lova bi bila manja, dabome.
Bradati perverzni profesor se u završnoj večeri prema upotrebnim zvijezdama ponašao kao televizijski veliki brat prema Patku Dači: sada vas prati deset miliona gledalaca. Deset mi lii oo na g l e... Misli se na prostor samoupravne jugovine. A to je više nego što ih je učestvovalo u ratovima ili koje je rat unesrećio, zajedno.
Bez obzira što se od svega želio načiniti spektakl, bila je to najprizemnija međunacionalna parada kiča i perverzije kategorizovana kao stvaranje zvijezda i završavanje muzičke akademije za tri mjeseca.
Operacija Trijumf je konkurentska saga Operaciji Gologuz koja se odvijala na Panami. I jedna i druga, i filipinska i bilo koja druga, svodi gledaoce na nižu ljestvicu od one na kojoj su – oni postaju bezinetelektne individue izvučene iz svoje nemaštine, ekonomske i kojegod, i pretvorene u jetrve kojima je glavna opsjednutost događanjima preko plota ili postupcima drugih. Tako se do desetomilionitog broja umnožava negativna ljudska osobina iz svakodnevice iz koje nije moguće dostići zdrav, pesimističan ili optimističan, pogled na stvarnost, svijet, budućnost, vlastitu odgovornost ili odgovornost društva.
Ekonomski, televizije u regionu su ovdje jevtino iskorištene kao podij i početak velikog posla i vjerovatno izrabljivačkih ugovora sa „zvijezdama“, one, te televizije, nisu uspjele iskoristiti ni svojih pet minuta marketinga nego su se zadovoljile učešćem u nečem regionalnom, misleći da tako i one, televizije, postaju regioalne a postaju, prima facie, sokačke.
Veliki manipulator je još jednom naguzio provincijalce.
U društvenom smislu, Operacija Trijumf je potvrdila socio-nacionalnu skenerku regije:
· Fanti se nisu špilali sa južnjacima. Kao i uvijek.
· Hrvati Hrvatske nisu glasali za svoju Hrvaticu, jer ne žele da se na bilo koji način prljaju mogućnostima obnove Bivše Im Države.
· Srbi Srbije su izduvali nacionalni mokraćni mjehur i toliko se izbudalasali sa Slobom Slobodom, Vojvodom Haškim i Arkanom Cecinim da im je bilo kakvo nacionalno trzanje smešno, bre.
· Srba Republike Srpske je malo da bi nekoga nadglasali.
· Makedonaca je takođe malo iako Momče Makedonče ima najviše predispozicija da bude pjevač.
· Bošnjaci su u nacionalno-vjersko-bosanskom uzletu i imaju potrebu da svima, pa i mrskom Beogradu, pokažu ko su i šta su i to objašnjava kako je televoting donio pobjedu Adnanu, inače finom dječaku.
Da preciziram, nije to samo međunacionalna parada kiča i perverzije nego i politička.

BOŠNJAČKI SABOR
ISLAMSKA SANU
Tunjo Filipović se opredijelio za održavanje Bošnjačkog Sabora.
Čudi me da intelektualna gromada, koja se zarad svog urazuma nosila sa komunističkim ortodoksima, ne shvata svu ortodoksiju u koju se može izroditi Bošnjački Sabor. Jer, već danas, Ibrišimović, Alispahić i Bušatlija iznose dio moguće lepeze monstruozne ideje Bosortodoks:
· Okupiti sve Bošnjake i postaviti pitanje problema Bosne i Bosanaca, odnosno naše države BiH.
· Alija je govorio: Nemojte ići u tom smjeru jer to vodi podvajanju ali vremena su se promijenila
· Bošnjački sabor bi trebao ustanoviti trajne institucije koje će se svakodnevno baviti istraživanjem stanja i budućnosti Bošnjaka
· Tijelo koje će biti autoritet za politiku
· Politika ne može biti vrhunaravni autoritet Bošnjaka
· Ono što je sveto i obavezno za sve Bošnjake – to su bosanska država i bošnjačka žrtva
A onda Nedžad Ibrišimović, tvorac prve teze, sve pokopa rečenicom: Nikoga ne zanima Bosna osim Bošnjaka.
U ovih nekoliko teza iznijeta je sva kakofonija neshvatanja vremena i svijeta, vakta i dunjaluka. Mogu misliti šta se sve još vrzma po glavama Vrhuzaduženih Bošnjaka a nije izašlo na roto-papiru.
U glavama i ovih ljudi koji su knjževnici itd. vidljiv je odraz haosa koji je zahvatio bosanskohercegovačke mirne muslimane: uvezeni radikalni islam, džihad, šehidi, žrtva, genocid, prestanak postojanja Muslimana i rađanje Bošnjaka a neki kažu i Bosanaca, bosanski jezik, politička podvojenost, reis, Amerika... to ne može stati u jednu zdravu vjersku i tolerantnu glavu koja se pokazivala u socijalističko samoupravno doba.
Odmah ću pročitati: niko od Bošnjačkog Sabora ne očekuje rješenje za Bošnjake nego rješenje Bosne za muslimane. Ne vjerujem da je tako mislio Tunjo a vidim, tako ne misli ni Filandra. Bošnjaštvo i Žrtva imaju biti vanvremenski kod za vlasništvo nad Bosnom i svim što priliči.
Trebaju zagovornici Bošnjačkog Sabora analizirati Ibrišimovićevo: Bosna nikoga ne zanima osim Bošnjaka i Bušatlijino: To nas dijeli ali vremena su druga. Muslimani u BiH se odvajaju i taj proces je na sceni mnogo upečatljivije nego što se takvo odvajanje vidi za Republiku Srpsku iz baščaršijskog kaleidoskopa. Postoji Mina, gradi se Rezidencija Rijaseta, u jaslicama je vjeronauk, ustanovljena je Hidžretska Nova Godina, traje borba za prevlast nad ekonomskim rudnicima (telekom i elektrokom)... ne vidim ni jedan akt politike, vjere, kulture i intelekta koji spaja, ili kani spajati, BiH, da ne banalizujem: njene narode i narodnosti.
Dakle, Bošnjački Sabor treba da odigra ulogu kao Srpska akademija nauka i umetnosti. I njeni mudroseri su rekli da srpski političari i srpska politika ne zna da vodi narod, mi ćemo to, bre, memorandumdumdum. A zna se ko je naveljačio od sveg projekta SANU – napaćeni srpski pojedinac u liku „mog naroda“ koga ne sme niko da bije.
Književnik Alispahić ukazanje je takve ideje: Bošnjački Sabor treba ustanoviti trajne institucije... njega je Ideja Većinskog Naroda okruženog ljudiožderima odabrala da prosvijesti neuki puk bošnjački.
Na sceni je, dakle, oddjela muslimana, Bošnjaka, u potpunu institucionalizaciju a nakon toga najezda na dominaciju jer Bosna nikoga ne zanima nego Bošnjake. Ali to im ne daje pravo da vladaju Bosnom kao da je BiH samo Vrelo Bosne. Ne daje im pravo da imaju svoj Virovitica – Karlovac – Karlobag, da muslimanima, Bošnjacima, oduzmu pravo na politiku kao jedinu moguću artikulaciju interesa dugoročnih i kratkoročnih, napretka, oslobađanja od stega vjere, komunikacije sa svijetom, tendencija ka standardu i slobodi i gledanja u se.
Gledati u Bosnu a misliti na se vodi miloševićizaciji muslimana.

PTSP
BORCI SU SVOJE ODIGRALI
Borci diljem zaraćenih strana u BiH boluju od nekoliko poznatih nakonratnih bolesti nizaštonejebavajućeg društvenog stava, što je karakteristika svih zajednica oko zemljine kugle. Boluju od invalidske odbačenosti i suvišnosti, od nenastanjenosti, od neposlice, od pivskog alkoholizma i rakije brlje, od marginalizacije prilikom obljetnica i godišnjica i od viška boraca jer se nakon rata borci i organizatori otpora te dragovljci toliko namnože da vinske mušice misle da pate od neplodnosti.
Kako preuzima PTSP?
Sada su junaci u zdravstvu pa i u nekim boračkim organizacijama otkrili da borci boluju od PTSP, postraumatskog stresnog poremećaja. Sada, nakon dvanaest, trinaest godina nakon rata. I sa nepreciznom skraćenicom – trebalo bi da se to zove poslijeratni stresni poremećaj.
Prošao sam kroz PTSP i znam o čemu govore.
Kada sam demobilisan, pred prvi maj 96., jer mene, kao osvjedočenog neprijatelja vlasti, nisu puštali dok posljednji brdski konj nije dobio završni pečat, a ja nisam imao love i opljačkanog imetka za podmit, izašao sam zdrav ko drijen, sretan što nisam ranjen i što nisam invalid. Mislio sam da ću živjeti hiljadu godina. Onda, jednog dana, bol u krstima mi je odsjekla obje noge i pao sam kao nepokretan. Prijatelji su me odvezli kući, posebno mene, posebno moju trulu škodu. Slijedilo je rentgensko snimanje. Za tvoje godine kičma je ko bog. Potom injekcije, vruće, bole, prži, kažu. Onda tablete protiv bolova, za trudnice, za poslije operacije, za zube, za konje. Ništa. Na kraju nisam mogao ništa da uradim od bolova, suze su same skakale a i ja sam plakao od muke. Desna noga mi je bila potpuno utrnula, od kuka do nokata. Tada sam postao poznat po kletvi: Alija, što me ne ubi u tom svom otadžbinskom ratu, da se namirim.
Sve su to manje više uobičajene pojave krsta i kičme, iako ih na ratnoj liniji nikad nisam osjetio.
Životinjski smrdljivi znoj
Nakon nekoliko mjeseci kad više nisam mogao ni spavati, ni jesti, moji iz rata su se sjetili da je neki bioenergetičar bio sponzor brigade. A ja sponzore volim ko četnik partizane a i, kao ukleti materijalist, nisam vjerovao u te paramedicine. Ali, nisam više imao izbora. Prva tri dana su me vozili u gepeku starog kadet-karavana. Četvrtog dana je bioenegetičar učinio da se sam odvezem do njega. Kako spavaš? Nikako. Kako sanjaš? Rat, klanja, šta bi drugo. Ti si i glavu sjebo, ali popravićemo je sa kičmom o istom trošku. Išao sam trideset dana, svaki dan. Otad igram fudbal na velikom terenu, ponekad i dvaput nedjeljno. Nemam problema, samo se čuvam da oznojen ne budem na vjetru.
A to moje spavanje? Od bolova u leđima nisam mogao spavati ni pola sata. Ja, koji imam nizak pritisak i koji sam u rovu, pod hrastovima balvanima, spavao i za vrijeme minobacačkog napada, tako da je moj drug Žika Glavoboljac jednom rekao: ovog čovjeka je bilo sevap poslati u rat kad ovako lijepo spava. Kad bih kod kuće i zaspao onda sam sanjao strahote koje sam i proživio u ratu i koje nisam. Svaku noć nekom vadim crijeva ili meni otkidaju pola glave. A ja živ. Rat je mila majka, šta su snovi poslije rata. Nakon toga se budiš u žuto-zelenom životinjski smrdljivom znoju koji preplavi i jastuk, i plahtu, i pokrivač. Po dvaput sam se znao presvlačiti i mijenjati posteljinu.
Bioenergetičar je učinio da otada nikad nisam sanjao rat niti sam se u snu oznojio. Možda nije on to uradio ali ja vjerujem u to. Jebeš materijalizam.
Ozbiljno, o PTSP malo koji ljekar zna nešto. Čitam u nekim novinama da je neki banjalučki psihijatrijac jedna od najvećih stručnjaka za to na prostoru bivše juge. Lupaju.
Prenos informacija u mozgu
Tokom događaja opasnih po život u dužem vremenu, kakav je rat, svijest naloži organizmu lučenje raznih tvorevina tako da duh i tijelo tu opasnost mogu dočekati i, koliko je moguće, preživjeti. Cijeli hemijski sastav mišićnih, moždanih i imunih sistema, promijeni se u poseban mendeljejev sistem elemenata. Laici znaju za adrenalin koji čovjeka drži u naponu kada je u nekom uzbuđujućem ili opasnom događanju. Kad padne adrenalin, padnu i ponašanje i sposobnosti. Počneš da drhtiš, kad sve prođe. Ali u mozgu čovjeka u dugim opasnostima prilagođen je hemijski sastav za prenos informacija. Između ćelija u mozgu se informacije prenose električnim putem posebnim vodovima i sastojcima koji se luče. Kada prođe opasnost, jedan dio organizama, ljudi, lako se prilagodi pređašnjem stanju ali mnogi ostanu pod, iz svijesti ne konotrolisanim, režimom haotične proizvodnje tjelesnih i moždanih sastojaka i teško kontrolišu svoje ponašanje. Neki pokušavaju da se smire alkoholom i duvanom ali to samo odlaže problem i dugoročno ga pojačava. Znam mnogo mojih iz rata koji nikad, ni u najtežim situacijama, nisu pili i pušili a sada su izgubljeni ovisnici. Električni putevi u mozgu prenose informacije po haotičnom sistemu pa se poslijeratni ratnik može ponašati kao višeslojna ličnost, nešto kao blaži oblik šizofrenije, dvostruke ličnosti.
Sastojci koji regulišu prenos informacija u mozgu zavise od milijardu faktora. Ratni faktori su dobri katalizatori a organizam koji nije sposoban da se vrati na mirnodopsku proizvodnju životnih sastojaka, postaje ličnost koja problematizuje i sebe i porodicu i društvo. To znojenje je samo početni simptom. Kasnije faze su divljanja, zločini, suicidi.
Koga to zanima uopšte u društvu? Prvo one koji su projektovali i organizovali rat, da bi borce iskoristili i odbacili. Nikoga, osim ako se kakav doktorčić može malo pohvaliti povodom toga.
Simptomi PTSP:
· Nesanica, strahotični snovi, znojenje u snu
· Razdražljivost
· Pušenje radi pušenja, dvije-tri kutije
· Alkohol u svakoj prilici kao povod za dijametralna raspoloženja (alkoholizam hroničnih alkoholičara se potpuno razlikuje od alkoholizma ptspeovaca)
· Razgovor sa telvizorom
· Verbalni sukobi sa komšijama, prijateljima, radnim kolegama
· Nosanje papira zbog nepravdi
· Svakodnevno traženje prava
· Svaodnevno pričanje o ratu i imenima iz rata
· Nošenje dijelova ratne uniforme
· Pregledavanje ratnih fotografija
· Druženje sa saborcima
· Fizički obračuni
· Posjedovanje i nošenje oružja iz rata
· Posjedovanje bombi (to je pouzdan znak PTSP)...
PTSP najbolje liječi sam pojedinac, uz pomoć neposredne okoline. Potrebno je, kao i kod situacije pred infarkt, promijeniti način života. Odbaciti alkohol i cigarete, odbaciti sjećanja, zaboraviti šta si bio, ne ići na boračka druženja, druženja drugova iz rova, iz jedinice, iz brigade, preuzeti odgovornost za sebe sada a ne tražiti je od onih koji su situaciju i stvorili tada.
To je lako reći, ali nije lako učiniti.

BHT
UKOPNIČKO DRUŠTVO
Žao mi je mog druga i prijatelja Mehmeda Agovića. Da me je pitao odmah bih mu rekao da ne ide u ono grotlo iz kojeg se ne izlazi živ.
Jer, zla vremena su došla pa orlovi zimuju međ’ piliće.
Zla vremena, kad karadžićev urednik dnevnika smjenjuje Agovića koji je od ultranacionalista SDSDAHDZ pobjegao u Slobodnu Evropu. Makar bila i američka.
Najhumanije što Agović može učiniti za BiH je dići ruke od svega i pustiti da propadne taj fantom javnih medija što se kod nas pevodi sa kurvanjskih. Javni mediji su američka izmišljotina jer u Francuskoj, Švedskoj i Grčkoj država postavlja direktore tih medija. Oni su, dakle, državni a možete ih zvati i javni. Kod nas su javni a možete ih zvati kurvanjski jer se kurvaju sa jednom političkom koncepcijom i jer im je glavni uređivački koncept ukidanje i ponižavanje Republike Srpske i stvaranje medijske slike o Srbima kao jedinim zločincima u BiH. I šire.
Pošto u BiH ne postoji država, a i ne treba da postoji, nema ko da imenuje direktora.
Tu je Agović pogriješio. Mislio je da svi misle dobro kao što on misli dobro.
Sve sam ovo, i još gore, nacrtao tim bilmezima iz ohaera, raznim supervizorima, savjetnicima ambasada i hejzlocima. Prije deset godina. Rekao sam im da je moj zanat državna televizija a da bi ste je imali morate prvo napraviti državu. Nikada nećete stvaranjem državne televizije stvoriti državu. Sad vidim, i Petrič nešto sere o ohaeru i BiH a nije htio da me primi na razgovor da mu kažem da upravo njegov ohaer radi pogrešno i da ga treba ukinuti i da ne podržava nametnutu televiziju koja je gora od svih državnih zajedno.
Pojedini bilmezi misle da smo svi mi ovdje budale i urođenici i da oni imaju recepte za ljudska prava i prava javnosti. Na to se upecao i Meho Agović.
Oni, u stvari, žele da izgrade najcrnju ortodoksnu autoritarnu diktatorsku agitpropovsku državnu televiziju. Javnom je zovu samo za budale.
A vidite i s kojim ljudima žele da je izgrade.
Ja sam, i to bih rekao Mehi Agoviću, od takvih pobjegao u rat, rov i krv. I nisam se pokajao.
Ako si pod repom, bićeš ubalegan.
Ako si u ratu, možda ćeš ostati živ. Ali neubalegan.