MOSTARSKI UNIVERZITET
Bosna i Hercegovina je jedan veliki Mostarski Univerzitet.
Zbog odnosa svojih naroda prema njoj i zbog odnosa svojih naroda međutrojno. Zbog Dejtonske prinude i zbog koperfildovske multikulturalnosti, multinacionalnosti i multikonfesionalnosti. Zbog novih generacija neupisane škole samoukog nacionalizma i zbog klaonice koja se odvijala pred svima nama a ne tamo daleko, u Ruandi, na primjer. Zbog permanentnog predoziranja vlastitih pripadnika Državom Bosnom koje se drugi boje ko crnci bijelih kapuljača i zbog nametnutog plesa na žici u kome se tri naroda neprestano zbližavaju i rastavljaju. Zbog nemoguće misije da dželati i žrtve na istoj njivi kolju jedni druge, glasaju jedni pored drugih i tvore državu zajedno, kao kad bi to 46. radili Nijemci, Poljaci i Jevreji.
Mostarski Univerzitet je način nepodnošenja, razdvajanja i tučnjave nacija na području Mostara.
To je škola mržnje, podijeljenosti i sukoba civilizacija na otvorenom. To je učenje života za budućnost u kome mlade generacije, koje su tokom višenacionalne trobojne klaonice bile u krevecu i pod cuclom, u nedostatku rata, demonstriraju svoju sklonost ka toleranciji kao temelju raspada.
Sticajem okolnosti te dvije vijesti objavljene su isti dan. Ta o tučnjavi mladih mostaraca, školaraca, po zeleno-kockastoj osnovi i o postojanju nekih selefijskih potencijalnih terorističkih grupa koju je objelodanio direktor policije F.
Stanje u kome vještački živi BiH, kao presa za divlje voće i sirćetnim izrazom lica njenih stanara, proizvodi i jednu i drugu vijest kao prirodnu pojavu.
Osjećanje Mladih Hrvata, potomaka onih kojima su njihovi obećali državu zvana Šahovnica na Drini, a onda ih upakirali u F koja nije ništa i u kojoj oni nisu ništa, zakonito proizvodi genetski protest koji se izražava u još uvijek blagom obliku sirovog nasilja.
Osjećanje muslimana, među koje je islam, ovaj put kao agresivna prefabrikacija, stigao po drugi put i izbio ih iz mira vjere, sevdaha i komšiluka kojeg su remetile samo niz kaldrmu, nano, nanule, kojima je servirana nezavisna država koju oni nisu tražili i koji su radi nje žrtvovani i upotrijebljeni i kojima je, i još uvijek, navučena posteljica žrtve agresije i genocida a dželatima prokazani oni koji su im svaki dan pred očima, zakonito dovodi do smicanja svijesti o vjeri, naciji, državi i neprijatelju što se inficira u ovdje neprirodnim pojavama vanpojmljivog ispoljavanja vjere s pomoću brada, kratkih hlača i ćulapa i ukazanju vehabija, selefija, derviša i svakih drugih genetskih inačica terora nad vlastitom vjerom.
Zakonitost tih pojava samo je znak zakonitog razvoja društva koje živi pod neprestanon presijom.
Bosna i Hercegovina i jeste primitivno načinjena presa za jabuke i kruške divljake. Ona u tom stanju ne može dugo izdržati i to je njen glavni problem a ne protivdržavna i nacionalistička retorika RV ili MD. BiH je u tom stanju pokušala izdržati pod Austro-ugarskom monarhijom pa je AUM propala, pokušala je i pod SHS monarhijom pa je Drugi svjetski rat eksperimentisao sa sukobima i SHM klaonicom, pokušala je, bez pokazivanja kiselog izraza lica i u bratsvu i jedinstvu pa se SFRJ raspala što je konačno identifikovalo Higsov bozon definitivne podjele, pokušava i sada pod dejtonskim nečastivim silama pa...
BiH mora ustanoviti unutrašnji teritorijalno-politički okvir i garantirijum za svoja tri naroda.
U suprotnom, vijesti o kojima pišem biće sve češće ili sve krvavije.

KEMOTERAPIJA
ILI RAK REGULATORNE AGENCIJE
Regulatorna agencija za komunikacije nametnuta je institucija u BiH a njen nepotvrđeni direktor samonametnuta je rukovodeća utvara na čelu te agencije.
Regulatorna agencija jedan je od indikatora funkcionisanja i nastajanja Sarajevske Bosne kao virtuelne unitarističke Države sa Miljacke. Indikatora koji se pale kao lampice u noći černobilske tragedije.
RAK je slobodnolebdeće tijelo koje reguliše nekoliko veoma bitnih segmenata svakog društva, da ne kažem države. Neki od tih segmenata pripadaju isključivo slobodama, neki isključivo teritorijama a neki isključivo parlamentima. Stoga je RAK nemoguća misija i uspostavljen je kao jedan od načina da se izvlasti Republika Srpska.
Frekvencije kojima upravlja RAK pripadaju teritoriji i upravljanje njima izvan tih teritorija znači oduzimanje suverentiteta, nadležnosti i prirodnog prava.
Sloboda medija je stanje iznad bilo kakve birokratske institucije kakva je regulatorna agencija.
Kemal Huseinović je nevalidno izabran na mjesto direktora u drugom mandatu. Možda je taj sarajevski kemica i najveći stručnjak za slobodnolebdeće regulisanje medija i komunikacija ali kao Bošnjak ne može stalno, a ni dvaput uzastopno, da bude direktor. Čak i kada bi RAK bio interesno rješenje svih, na njegovom čelu mora teći neprestana tronacionalna smjena.
On se ovih dana hvali kako je RAK jedno od najvećih dostignuća međunarodne zajednice.
Samo se budala hvali nametnutim institucijama koje nekome oduzimaju prirodne nadležnosti. Jebo ga Benjamin Kalaj.
A sve drugo što RAK svojata kao uspjeh, smiješno je: sloboda medija, ukidanje jezika mržnje, ukidanje huškačkog jezika, liberilazacija telekom tržišta, razvijanje internet ponude... smiješno je jer to nije zasluga RAK-a. A ako jeste, zašto svemoćni i veleslobodni RAK, na primjer, ne zamoli FTV da ne govori o Republici Srpskoj kao o ćenifi.
Ključ svega je poziv Kemala od Raka Savjetu ministara BiH da konačno stane iz Regulatorne agencije za komunikacije.
Kemal Direktor, dakle, svoju misiju shvata kao uspostavljanje državne regulatorne agencije. To je njegov krajnji cilj. A kad misli državne, onda misli na bošnjačke. Kad misli na bošnjačke, misli na sebe kao direktora. Gdje u tome svemu nestade sloboda, regulacija, tržište?
Kemal Direktor bi trebao da se upita da li iza njega stoje mediji i oni koje njegov RAK reguliše. Ako ćemo napit’ po tržištu onda telekome i ostale u dobijanju frekvencija, licenci itd. može da reguliše svaka idiotska komisija – raspiše konkurs i ko plati više, dobije. Ali to nije suština ni države, ni slobode, ni regulacije, samo što to Kemal ne zna.
Niko ne stoji iza RAK-a pa ne može ni SM.
Ako si tako nahvaljeni svevišnji RAK onda ti ne treba SM.
Ne treba RAK.

TUŽBA PROTIV SRBIJE
Nezrele države poprimaju osobine zavađenih jetrva.
Mislio sam da su Hrvati Hrvatske za posjedovanje vlastite države zreliji čak i od Slovenaca. Imali su tisućljetnu težnju, imali su proljeće, imali su čak i terorističke organizacije i činili zločine po svijetu kada je Bin Laden piškio po pijesku, imali su prijatelje po Evropi koji su im pomogli... Vidim da sam se preračunao.
Hrvatska je demonstrirala nezrelost svojim redarstvenim akcijama i ponašanjem prema Srbima kao prema insektima. Balkanski bolesni državotvorni nacionalisti nisu shvatili da bi im Srbi u Hrvatskoj dali takav legitimetet u Evropi pred kojim bi se klanjale sve članice.
Ali, dobro.
Poslije su, u horu sa BiH, pjevali internacionalne songove o tome kako je Jugoslavija, JNA, SRJ, Srbija, Srbi, Četnici... izvršili agresiju na Hrvatsku. Basove su pjevale srpske budale koje su govorile i radile na projektu Srbija do Rjekjavika, Srbija do Lamanša, Srbija do Vladivostoka, Srbija do šarafa na sjevernom polu...
Onda su tužili Srbiju, jer sada je ostala samo Srbija, za genocid po Hrvatskoj a sud u Hagu se proglasio nadležnim.
Hrvatski vrh, u Vukovaru u šetnji, blago likuje na tu temu. Mislim na Mesića i Sanadera. Mediji takođe.
Moralno pravo Hrvatske da nekoga tuži za bilo šta u ratu, na nivou je dna rimskog arteškog bunara. Zemlja koja je protjerala svojih četiri stotine tisuća Srba (u to računam i one koji su ostali a koji nisu ništa, dakle, kao da ne postoje) i tako stala na drugo mjesto rang liste savršenih etničkih sterilizatora (Sarajevo ubjedljivo drži prvo mjesto iako je uzorak manji), zemlja koja je svojim ishitrenim i izlobiranim priznanjem omogućila pokolj u BiH, zemlja koja ej upotrijebila Hrvate u BiH i ondfa ih odbacila, zemlja koja je u ratna hordiranja na prostoru bivše SFRJ ušla sa ratnim ciljem glavne stranke da se šahovnica postavi na Drini, da im Zemun ne spominjem, nema nikakvo političko i istorijsko pravo da tuži susjednu zemlju za bilo šta. Jer je Hrvatska jednako učestvovala u svemu kao i drugi.
O moralnom pravu neću ni da govorim, Hrvatska to ne razumije kao što ne razumije da nekontrolisanim zaduživanjem vodi državu u propast. I sve njene dobre ljude.
Budućnost Hrvatske je sa susjedima. Kao i svake zemlje. Može Hrvatska da bude član ili pridružena država Ujedinjene Indonezije ali će joj susjedi ostati sadašnji.
Na dugi rok, tužba i Hrvatske i ovdašnjih jadnika iz BiH, biće kolac raskola u budućim odnosima.
Države bi trebale imati veću mudrost od zavađenih jetrva i braće koja se izbi sikirama zbog ašova međe. Sve što radi Hrvatska susjedima, radiće u nekom vremenu i susjedi njoj. A neće uvijek biti Nato pakta, onog usranog ambasadora iz oluje, evropske unije... ne treba nikada kupovati razloge za neki budući rat.
Treba kupovati razloge za mir.
Pošto su države dobijene ratom, u nekom budućem ratu se to više ne može dobiti, može se samo izgubiti.

SILAJDŽIĆ
PROTIV
VJETRENJAČA

Haris Silajdžić postaje član Predsjedništva BiH za pisma i proteste.
Novo otvoreno pismo koje je uputio na razne adrese, ne znači apsolutno nikakav materijal za raspravljanje i ozbiljno bavljenje. Osim što omogućava da se konstatuju dvije obične činjenice:
- Iza Dejtonskog sporazuma stoje sve velike sile koje, vjerovatno, nikada više ni jedan svjetski problem neće okupiti za istim stolom i za istim potpisom. Te sile su sklopile, skrpile i polijepile BiH tako da može da opstane a i ne mora da opstane. Od njih ne zavisi, zavisi od ovdašnjih silajdžića i drugih, boljih od njega. Da su te velike sile htjele da BiH ne bude labava unije entiteta ili da bude Sarajevska Država BiH, primijenile bi silu i učinile to (samo što i to ne bi trajalo dovijeka i nosilo bi sa sobom mrtve krvave glave).
- Sve je jasnije da je Haris Silajdžić, a i drugi živi i mrtvi, ovdje nepomenuti, Dejtonski sporazum potpisao sa podmuklom namjerom da se odmah nakon toga ukine Republika Srpska i da se stvori BiH koju niko neće osim fundmanetalista. Neće je čak ni muslimani, jer da hoće, glasali bi svi za Silajdžića.

Žali bože što će još dvije godine mandata člana PBiH proći u pisanju pisama i liječenju političke psorijaze Harisa Silajdžića.

UNITED BANDITS OF SWITZERLAND
To je nekidan pisalo na transparentu kojeg je nosila jedna simpatična bakica na protestu u Cirihu, protiv državne pomoći banci UBS u iznosu od 60 MLRD švicarskih franaka. Šezdeset milijardi! Policija kaže da je bilo 900 protestanata a sindikati kažu 3.500. Pošto je Švicarska izrazito policijska zemlja, treba vjerovati sindikatima a parola sa transparenta je, vidjeli ste, objašnjenje šta znači UBS.
Pošto nije živ Marks, nije živ Engles, a ni Lenjin, neko mora da kaže da se kapitalizam sastoji od cikličnih krugova pakla i propasti. Nekiput se iz te propasti izrodi komunizam i oktobarska revolucija, nekiput fašizam i nacionalsocijalizam sa dodatkom u vidu svjetskog rata, nekiput se organizuje naftna ratna demokratija u obličju nacionalnog interesa. I tako sve do kančnog sloma planetarnih razmjera iza kojeg slijedi novo ledeno doba.
Drug Marks je bio fini obrazovani germanski intelektualac. Kapitalizam je eksploatacija. Ja nemam tu obavezu: kapitalizam je pljačka. Jer, zanimljivo bi bilo istražiti odakle švicarskoj državi tih 60 MLRD, odnosno, odakle će ih nabaviti da ih namiri. I budale znaju da neće od onih stoljetnih pljačkaša čija je tajnost računa zagarantovana nego od one simaptične bakice dok još bude živa, i od drugih. Naročito, odakle Sjedinjenoj Državi onih 750 MLRD dolara za spašavanje kapitalističkih banaka.
Ali, glavno pitanje je šta će ova propast kapitalizma proizvesti, da li je ovo uvod u novi svjetski rat?
Jer, kolikogod se nevladine organizacije tipa G-ovoliko, G-onoliko, upinjale da zasijedaju i traže rješenja, kolikogod se nobelovci za ekonomiju ispamećivali u analizama i traženju rupe na prezervativu, kolikogod se vlade upinjale da daju pare kapom i šakom što je neuobičajena tržišno-kapitalistička milostivost jer je dosad samo kapital pokazivao milostivost prema državi i njenim predsjednicima, kolikog se prdonje iz Ememefa i Svjetske banke trudili da se vrate na scenu, kolikogod se pominjao novi BW, kapitalizam je propao i čekamo posljedice. Nema uslova za revolucije jer nema crvneoarmejaca i bjelogardejaca itd. ali bićemo sretni ako se stvar ne bude rješavala atomskim klikerima.
Treba znati da naspram angloameričkih kapitalista koji su cijeli prošli vijek pljačkali Majku Kuglicu ne stoje inokosni azijski kapitalisti nego državni divovi: Rusija, Indija, Kina, Japan, UNE (ujednjeni naftni emirati). „Azijski“ ovdje služi za lakše grupisanje aktera a ne kao geografski pojam.
Zbog toga je problem opasniji. Pojedinačni kapitalisti bi se nekako izjeli ali kada države uđu u igru stvar će rješavati oni koji imaju rakete, satelite, sonde na mjesecu – nekidan je otišla još jedna.
Upravo u tome je i rješenje a ne u povratu Ememefa i sličnih međunarodnih eksproprijatora. Vlade moraju da preuzmu odgovornost. Prije svega za svoje dvorište. Koja vlada ne može obezbijediti svoju finansijsku i produkcionu stabilnost moraju joj se uskratiti internacionalne pogodnosti, od izlaska na berze do viznog režima (pa da malo vide kako je živjetu u BiH). Onda će vlade da mirno puste da te sile, UBS, PBS, Meril Linč, Meril Strip, Pivo Stirns, Fani Hani, Fredi Mac, Mic Mac... malo sam izmiješao stvari kao što su oni izmiješali rizične transakcije, propadnu umjesto da ih spašavaju.
Dabome, treba ih pustiti da propadnu, to je surovo tržište, ko ne može da opstane na tržištu ne treba ni da postoji, lako je onima koje komunistička država čuva i u kojima se sposobnima ne da da pokažu sve svoje vrijednosti u gdje svi imaju socijalnu sigurnost i mir.
Sad će SAD da spašava i Ford, GM i druge jer ne mogu da proizvode svoje automobile sa zaradom kao drugi u svijetu. Ne treba da ih spašavaju jer to je isto kao da su ih ustupili Uralskom avtozavodu.
Ako je propao komunizam, može, brate, da propadne i Ford.
I površna analiza kapitalističkih preduzeća lako otkriva da svi nisu zdravi i da treba da propadnu. Koka kola i Pepsi kola. Koka kola zapošljava 90.500 radnika u svijetu. Pepsi kola 185.000 radnika. Prvima je dobit 2007. bila 5,9 MLRD dolara a drugima 5,6 MLRD. Tržišna vrijednost Koka kole 141 MLRD a Pepsi kole 107 MLRD. Kako to da dvaput manje radnika proizvodi jednake i bolje rezultate? Kako to da tržišna kapitalizacija to sve zagladi i homogenizuje? Nije moguće, samo još neko nije objavio bankrot jer jede nečije tuđe pare, kao i one kurvetine Meri i Fani.
Ujedinjeni Banditi Kapitalizma.

Ima li kompromisa u BiH?

most radija slobodna evropa

Mapa BiH
08.11.2008
Omer Karabeg
U najnovijem izdanju Mosta Radija Slobodna Evropa vođen je dijalog o tome da li je u Bosni i Hercegovini moguće postići kompromis koji bi omogućio izlazak iz sadašnje duboke političke krize. Sagovornici su bili dva funkcionera dvije najjače političke partije u Bosni i Hercegovini - Halid Genjac iz Stranke demokratske akcije, vodeće partije u Federaciji Bosne i Hercegovine, i Rajko Vasić iz Stranke nezavisnih socijademokrata, vodeće stranke u Republici Srpskoj.
Bilo je riječi o tome da li Bosni i Hercegovini prijeti kolaps zbog blokade državnih organa, da li strah od drugog karakteriše odnose između Srba, Bošnjaka i Hrvata, mogu li se domaći politički lideri dogovoriti bez posredovanja predstavnika međunarodne zajednice, kao i o tome da li bi polazna osnova za kompromis mogla biti da politički lideri iz Federacije priznaju neupitnost Republike Srpske, a oni iz Republike Srpske da se obavežu da će prestati da prijete otcjepljenjem.
Omer Karabeg: Bosna i Hercegovina, kao država, je već duže vremena u potpunoj blokadi. Richard Holbrooke (Ričard Holbruk), tvorac Dejtonskog sporazuma, i Paddy Ashdown (Pedi Ešdaun), bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, nedavno su u zajedničkom tekstu ocijenili da se Bosna i Hercegovina suočava sa opasnošću od kolapsa. Da li bi se moglo reći da je ovo najdublja kriza od završetka rata?
Rajko Vasić: Ja nisam pristalica tako katastrofičnih ocijena bilo da dolaze iz domaćih, bilo iz stranih izvora. Prije nekoliko mjeseci bilo je i priče da Bosna i Hercegovina broji svoje zadnje dane, ali ja mislim da sve to nema mnogo veze s realnošću. I u drugim zemljama se ljudi spore oko koncepcije uređenja zemlje ili oko međunacionalnih odnosa. Toga ima i ovdje u Bosni i Hercegovini, ali to ne znači da je na pragu krvoproliće, raspad zemlje, potop.
Halid Genjac: Ni ja nisam sklon katastrofičnim ocjenama, ali mislim da se možemo složiti da postoji problem sa ustavom ove zemlje koji u sebi sadrži određene protivurječnosti, nefunkcionalnosti, nedorečenosti, pa i nepravde što generira ovu krizu.
Omer Karabeg: Pojedini analitičari bosanskohercegovačku krizu svode na sukob dvije nepomirljive opcije. Jedna zagovora ukidanje Republike Srpske, a druga otcjepljenje tog eniteta. Koliko ima istine u tome?
Mi u Republici Srpskoj ne govorimo o otcjepljenju i prisajedinjenju Srbiji... Mi samo govorimo o pravu na referendum, koji će uslijediti, ako se neprestano bude insistiralo na ukidanju Republike Srpske...
Rajko Vasić: Mislim da te dvije koncepcije, koje jesu na sceni, ne mogu biti podjednako krive za ovo sadašnje stanje. Zalaganje za ukidanje Republike Srpske je protivdejtonska djelatnost, dok mi u Republici Srpskoj ne govorimo o otcjepljenju i prisajedinjenju Srbiji. Za to se ne zalaže ni Stranka nezavisnih socijaldemokrata, ni premijer Milorad Dodik. Mi samo govorimo o pravu na referendum, koji će uslijediti, ako se neprestano bude insistiralo na ukidanju Republike Srpske. Dakle, to su dvije potpuno različite koncepcije, jedna je rušilačka, a druga je za poštovanje Dejtonskog sporazuma.
U Dejtonskom sporazumu se nigdje ne pominje referendum o statusu Republike Srpske, a pogotovo ne ono što se često najavljuje, a to je samostalnost Republike Srpske...
Halid Genjac: Ja mislim da bi ukidanja Republike Srpske, koje bi bilo izvedeno nelegitimnim i nelegalnim sredstvima, bilo protivustavno i protivdejtonsko. Mislim, međutim, da incijativa za promjenu ustava, koja bi u sebi sadržavala ovakvo ili onakvo uređenje, nije protivdejtonska, ako se to radi na način kako je to propisano Dejtonskim sporazumom. Međutim, u Dejtonskom sporazumu se nigdje ne pominje referendum o statusu Republike Srpske, a pogotovo ne ono što se često najavljuje, a to je samostalnost Republike Srpske. Bilo je pretencioznih izjava nekih političara, velikih, mada lažnih obećanja, od kojih je poslije bilo teško odustati, pa smo se sada našli u pat poziciji.
Omer Karabeg: Na koje izjave mislite?
Halid Genjac: Pretenciozna je izjava o 100 posto Bosne i Hercegovine koja se može razumijeti kao zalaganje za ukidanje entiteta, kao što je pretenciozno govoriti da će se Republika Srpska otcijepiti ili da će vratiti neke nadležnosti koje su već prenijete na nivo Bosne i Hercegovine.
Da nije bilo Dejtonskog sporazuma i da su se narodi izjašnjavali slobodnom voljom Bosna i Hercegovina ne bi danas postojala. Treba uvažiti tu realnost i od nje poći, a ne na toj natjeranosti u Bosnu i Hercegovinu graditi nerealne koncepcije...
Rajko Vasić: Za mene je opasnija izjava Sulejmana Tihića da “mi svaki dan radimo na ukidanju Republike Srpske“ od nebuloze Harisa Silajdžića o 100 posto Bosne i Hercegovine. Ali ostavimo izjave, Bosnu i Hercegovinu može spasiti samo prihvatanje realnosti. Jer, da nije bilo Dejtonskog sporazuma i da su se narodi izjašnjavali slobodnom voljom Bosna i Hercegovina ne bi danas postojala. Treba uvažiti tu realnost i od nje poći, a ne na toj natjeranosti u Bosnu i Hercegovinu graditi nerealne koncepcije. Stvar sa multietničkom Bosnom i Hercegovinom, kakva je bila za vrijeme Tita, Jugoslavije, JNA, Moše Pijade i tako dalje, je završena onog trenutka kada su Evropa i svijet priznali Hrvatsku, jer su u Hrvatskoj živjela dva od tri naroda koji su aketri u Bosni i Hercegovini. Ponovo pričati o nekoj multietničnosti, nastojati da se ožive mrtvi iz prošlog stoljeća, a ne uvažavati današnje realnosti - postojanje Republike Srpske, problem Hrvata, potrebu da Federacija funkcioniše i ekonomski i politički, može samo voditi ka raspadu Bosne i Hercegovine.
Ne znam šta gospodin Vasić podrazumijeva pod terminom “natjeranost u Bosnu i Hercegovinu“... Čovjek se malo naježi kada čuje tu riječ “natjeranost“, jer šta je bila alternativa...
Halid Genjac: Ne znam šta gospodin Vasić podrazumijeva pod terminom “natjeranost u Bosnu i Hercegovinu“. Dejtonski mirovni sporazum potpisali su predstavnici sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, potpisali su ga i šefovi susjednih država i predstavnici međunarodne zajednice. Čovjek se malo naježi kada čuje tu riječ “natjeranost“, jer šta je bila alternativa.A kad je riječ o uvažavanju realnosti nju treba poimati u njenom cjelokupnom obimu. Bez obzira što su narodi elementi koji konstituišu Bosnu i Hercegovinu, ne postoji država u svijetu u kojoj čovjek kao pojedinac nije postavljen u središte ustavnog sistema i mislim da mi moramo naći balans između etničkog, koje je danas u svakom smislu zaštićeno, i građanskog što bi doprinijelo stabilnosti Bosne i Hercegovine jer ovaj sadašnji sistem, koji preferira etiničko, stalno proizvodi konflikte.
Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, mislite li vi da je bitno da se nađe balans između etničkog i građanskog?
Prije će se istopiti Grenland nego što ćemo mi ovdje govoriti o građaninu pojedincu kao temelju države i društva... Moramo uvažiti realnost da je kolektivitet još uvijek na prvom mjestu...
Rajko Vasić: Ne, to je nerealna stvar. Prije će se istopiti Grenland nego što ćemo mi ovdje govoriti o građaninu pojedincu kao temelju države i društva. U Bosni i Hercegovini Hrvati još nisu riješili svoj teritorijalno-politički okvir i zbog toga se boje da će biti svedeni na manjinu ili potpuno nestati, Srbi se, poučeni istorijom i Jasenovcem, boje da će biti ugroženi ako im se oduzme Republika Srpska, dok kod Bošnjaka postoji strah da će ostati bez mogućnosti da formiraju svoju državu ako se sve razdvoji i podijeli na tri dijela. Sve dok je to na sceni teško je govoriti o nekoj građanskoj viziji. Moramo uvažiti realnost da je kolektivitet još uvijek na prvom mjestu.
Neće biti ugroženi entiteti i konstitutivni narodi ako se u oba eniteteta poradi na zaštiti prava građanina kao elementa multikulturne i multireligijske zajednice kakva je Bosna već stoljećima...
Halid Genjac: Mislim da je ovo što smo čuli u priličnom nesuglasju sa Dejtonskim sporazumom koji prihvata konvencije o ljudskim i građanskim pravima koje su, da tako kažem, nadustavne. Neće biti ugroženi entiteti i konstitutivni narodi ako se u oba eniteteta poradi na zaštiti prava građanina kao elementa multikulturne i multireligijske zajednice kakva je Bosna već stoljećima. Mislim da ćemo bez toga teško postati dio Evropske unije.
Rajko Vasić: Kao što postoji individualna podsvijest, postoji i kolektivna podsvijest. Hajka na treći televizijski kanal sa hrvatskim jezikom stvara u kolektivnoj podsvijesti Hrvata veliki strah, insistiranje na popisu u kome se nećemo izjašnjavati o naciji i vjeri izaziva kolektivni strah kod Srba, strah od Bosne i Hercegovine. To stvara nepremostive prepreke pogotovo ako se takve stvari sistematski događaju godinama i decenijama. One onemogućavaju da se ostvari ovo o čemu gospodin Genjac govori - nekakva multikulturna, multivjerska i multinacionalna rajska tvorevina.
Omer Karabeg: Gospodin Vasić kaže da kod Srba u Bosni i Hercegovini postoji strah od Bosne i Hercegovine. Gospodine Genjac, kako razbiti taj strah?

Halid Genjac, poslanik Stranke demokratske akcije u Parlamentu BiH
Halid Genjac: Ja taj strah respektiram i razumijem. Ja shvatam da, kada mi insistiramo da se ovom prilikom popis uradi bez pitanja o naciji i vjeri, izazivamo sumnju da hoćemo da preferiramo apstraktnu naciju, nekakvo bosanstvo. Međutim, treba respektirati i strah Bošnjaka da bi se rezultati takvog popisa mogli iskoristiti za legitimiranje i legaliziranje jednog procesa koji je na ovim prostorima izvršen, a koji nije bio nimalo ni legalan, ni legitiman, mislim na na etnička čišćenja, progone i protjerivanja stanovništva.
Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, kako odagnati strah Bošnjaka od legalizacije etničkog čišćenja?
Nikada se poslije rata stvari ne vraćaju na pređašnje stanje. To su pokazali svi ratovi u istoriji. Nemoguće je očekivati da se Bošnjaci vrate u nerazvijene opštine Republike Srpske, Srbi u Sarajevo, Hrvati tamo gdje su nekada živjeli...
Rajko Vasić: Nikada se poslije rata stvari ne vraćaju na pređašnje stanje. To su pokazali svi ratovi u istoriji. Ja nisam sretan zbog toga, ali nemoguće je očekivati da se Bošnjaci vrate u nerazvijene opštine Republike Srpske, Srbi u Sarajevo, Hrvati tamo gdje su nekada živjeli. Takvo je stanje. Nedavno sam sreo jednog svoga prijatelja čija je porodica decenijama živjela u Banjoj Luci. Dobro smo živjeli, ali danas taj čovjek nema nikakvu realnu potrebu da se ovdje vrati. Niti on krivi mene zbog toga, niti ja njega, stvari su se jednostavno promijenile. Očekivati da se ostvari nešto što se ne može ostvariti može samo produžavati sadašnji status quo, a to je antagonizam. A što se tiče popisa, nejasna je argumentacija gospodina Genjca. Čak je i totalitarni drug Tito popisivao Srbe, Hrvate i Bošnjake. U Bosni i Hercegovini niko ne zna koliki je bruto nacionalni proizvod, ali svako zna ko je Srbin, ko je Hrvat, ko je Bošnjak. Mi ne možemo pobjeći od toga.
Mislim da nije dobro dobro što se toliko insistira na nacionalnoj homogenizaciji i etničkoj teritorijalizaciji jer je to dodatni razlog da se ljudi ne vraćaju...
Halid Genjac: Ja se slažem da nakon rata stopostotni povratak nigdje u svijetu nije zabilježen. Manji ili veći procenat ljudi zauvjek ostane tamo gdje su otišli, ali se jedan dio ipak vrati. Mislim da nije dobro što se toliko insistira na nacionalnoj homogenizaciji i etničkoj teritorijalizaciji jer je to dodatni razlog da se ljudi ne vraćaju. Osim toga, rezultati takvog popisa bi mogli biti upotrebljeni za razne dnevno-političke ciljeve što bi još više zaoštrilo konfrontacije na ovom prostoru.
Omer Karabeg: Nakon rata nijedan dogovor u Bosni i Hercegoni nije postignut bez direktnog angažovanja i pritiska međunarodne zajednice. Njeni predstavnici su vrlo često bili i autori predloga. Mogu li se ovoga puta politički predstavnici konstitutivnih naroda dogovoriti o tome kako treba da izgleda zajednička država bez posredovanja predstavnika međunarodne zajednice?
Ako Ured Visokog predstavnika, pretpostavimo, što je, naravno, nemoguće, ostane još 10 godina sa svojim bonskim ovlašćenjima, možemo se pozdraviti sa Bosnom i Hercegovinom...
Rajko Vasić: Čitavo vrijeme nakon Dejtonskog sporazuma, koji je bio urađen briljantno za uslove u kojima se tada nalazila Bosna i Hercegovina, u ovoj zemlji su kao predstavnici međunarodne zajednice sjedili politički amateri, ja bih rekao nerealni ljudi i egzibicionisti. Zamislite da gospodin Genjac i ja odemo u Zimbabve, ili ne znam gdje, i da im počnemo da propisujemo kako da organizuje školstvo, sudstvo i ne znam šta. Ja nikada ne bih imao tu hrabrost. Njihove improvizacije su dobrim dijelom nepovratno uništila jedan dio budućnosti Bosne i Hercegovine. Umjesto da se međusobno dogovaraju, političke snage su se uzdale u strance da će za njih nešto riješiti - neki Bošnjaci da će biti ukinuta Republika Srpska, a opet neki Srbi, SDS-ovci, da će neki Slobo ili Rusi, Crvena armija i Bog otac riješiti njihov problem - i, naravno, vrijeme je izgubljeno. Što se prije riješimo stranaca, prije ćemo sjesti jedni s drugima i početi se dogovarati. U suprotnom, neće biti nikakve budućnosti. Ako Ured visokog predstavnika, pretpostavimo, što je, naravno, nemoguće, ostane još 10 godina sa svojim bonskim ovlašćenjima, možemo se pozdraviti sa Bosnom i Hercegovinom. Sva visoka predstavništva su završila katastrofalno po Bosnu i Hercegovinu, pri tome mislim na Benjamina Kalaja (austrougarski državnik, upravljao Bosnom i Hercegovinom od 1882. do 1903. godine, prim. red.), na NDH, pa čak i na avnojevsku Bosnu i Hercegovinu, odnosno komunističku Jugoslaviju, koja očito nije mogla izdržati istorijske provjere. Nemojmo se uzdati u nekog drugog, nego sjednimo sami sa sobom i suočuimo se sa realnošću.
Posao međunarodne zajednice, koju predstavlja Visoki predstavnik, nije završen, prije svega njen osnovni zadatak da otkloni smetnje civilnoj implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma...
Halid Genjac: Mi imamo pat poziciju iz koje je vrlo teško krenuti u neohodnu reformu ustavno-pravnog sistema. S druge strane, posao međunarodne zajednice, koju predstavlja visoki predstavnik, nije završen, prije svega njen osnovni zadatak da otkloni smetnje civilnoj implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma. To još nije urađeno, pogotovo nisu napravljeni mehanizmi za otklanjanje tih smetnji. Sa ovakvim ustavom Bosna i Hercegovina nema mehanizme odbrane od prijetnji iznutrra i spolja. Donošnje nekog zakona, koji je izuzetno potreban Bosni i Hercegovini, može se bezbroj puta spriječiti u parlamentu. Dovoljno ja da, recimo, poslanici iz Republike Srpske taj zakon neće - i tačka. Ne moraju čak ni objašnjavati zašto ga neće. To se mora riješiti prije nego što se završi uloga Visokog predstavnika. Slažem se, međutim, da domaći politički akteri treba da sjednu i pokušaju da pronađu rješenja. Trebalo bi pri tome poći od nekih elementarnih principa - da Bosna i Hercegovina ima svoj teritorijalni integritet i suverenitet, da posjeduje međunarodni subjektivitet, što znači da samo Bosna i Hercegovina može u Evropsku uniju i NATO pakt, a ne i entiteti, i da zbog toga Bosna i Hercegovina mora imati sve ono što je potrebno da bi bila funkcionalna i kredibilna država. Ništa više i ništa manje. To bi trebalo da budu polazne osnove za dogovor.
Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, da li se slažete s ovim polaznim osnovama koje je iznio gospodin Genjac?
Priznajte Republiku Srpsku u trajnom i neokrnjenom smislu, na dejtonskim osnovama, i Bosna i Hercegovina će trajati hiljadu godina i biće moćnija nego za Kulina bana i kralja Tvrtka...
Rajko Vasić: Potrebna je samo jedna sitnica. Priznajte Republiku Srpsku u trajnom i neokrnjenom smislu, na dejtonskim osnovama, i Bosna i Hercegovina će trajati hiljadu godina i biće moćnija nego za Kulina bana i kralja Tvrtka. U svakom drugom slučaju Bosna i Hercegovina će se raspasti sama od sebe. Devastacijom Republike Srpske Hrvati će se osjećati sve ugroženiji, a Bošnjaci sve moćniji, to je dovoljno humusa za tenzije svake vrste. A što se tiče Evropske unije, mislim da Bosna i Hercegovina može da uđe u Evropsku uniju sa svojim unutrašnjim mozaikom koji vuče korijene iz Dejtonskog sporazuma.
Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, shvatio sam da je za vas minimum za postizanje kompromisa to da političke stranke i politički lideri iz Federacije priznaju Republiku Srpsku kao neupitnu. Da li bi to onda značilo da će se vodeće stranke iz Republike Srpske obavezati da neće pominjati referendum o osamostaljenju?

Rajko Vasić, izvršni sekretar Stranke nezavisnih socijademokrata
Rajko Vasić: Ma, nema ni potrebe da ga pominju. Nama je dovoljna i ovakva samostalnost u Bosni i Hercegovini. Mi ne možemo pobjeći iz Bosne i Hercegovine. Nema mjesta na nekoj drugoj planeti.
Omer Karabeg: Gospodine Genjac, da li postoji spremnost vodećih snaga u Federaciji da se prizna Republika Srpska kao neupitna tvorevina?
Ja nemam problema u smislu prostora koji se zove Republika Srpska. Međutim, imam strašnih problema sa sadržajem toga što se zove Republika Srpska...
Halid Genjac: Ja nemam problema u smislu prostora koji se zove Republika Srpska. Međutim, imam strašnih problema sa sadržajem toga što se zove Republika Srpska. Mislim da se ne može osporiti potreba da se o cijelom prostoru Bosne i Hercegovine i oba njena entiteta govori kako sa pozicije ustavnih principa kojima se štiti konstitutivnost naroda, tako i sa pozicije konvencija o ljudskim i građanskim pravima koje su u Dejtonskom mirovnom sporazumu prihvaćene kao nadustavni principi. Dakle, treba da vidimo šta je sa sadržajem oba entiteta poštujući činjenicu da se Bosnom ne može vladati iz Sarajeva, da u Bosni niko ne može vladati onim drugim, ali i da niko ne smije biti ugrožavan i ugnjetavan od onog drugog. Dakle, trebalo bi razgovarati o tome kako entitete učiniti dobrim mjestom življenja za svakog građanina Bosne i Hercegovine.
Rajko Vasić: Kamo sreće da se svi koji su živjeli u Republici Srpskoj i u Federaciji vrate svojim kućama, da dođu čak i oni koji nikada nisu živjeli u Republici Srpskoj. Međutim, to se neće nikada dogoditi. Ali ja bih i tada zagovarao dejtonske granice Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.
Halid Genjac: Vratiće se oni koji se žele vratiti. Naše je da napravimo pretpostavke za taj povratak, pa ćemo onda vidjeti koliko će ih se vratiti.
Omer Karabeg: I na kraju, šta ako svi pokušaji da se postigne dogovor propadnu, šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom?
Rajko Vasić: Neće biti ništa, neće biti rata, neće biti pomjeranja stanovništva. Biće, naravno, usporenog ekonomskog razvoja, biće zaostajanja, ali će Bosna i Hercegovina i dalje biti na okupu, sastavljena iz svih svojih dijelova.
Halid Genjac: Nakon rata dobili smo jedan ustav koji je donesen iz nužde da bi se zaustavili dalja stradanja, progoni i uništavanje. Ako ovo sadašnje stanje potraje, i ako se domaći akteri ne potrude da se dogovore, mislim da je obaveza međunarodne zajednice da opet iz nužde, da bi spriječila konflikte, pomogne da se nađe primjereno rješenje. Ja se nadam da do toga neće doći i vjerujem da će se naši akteri, lideri političkih stranaka, potruditi da postignu dogovor. Dogovora, međutim, neće biti, ako pozicije budu isključive i zakovane, kao što je to sada slučaj, ako i jedna druga strane postave dogme od kojih nisu spremne odstupiti, ako se budu razgovaralo u stilu “ovo i ovo mora biti ovako i tačka“. Taj pristup samo garantuje dalje konflikte. Mislim da mora biti spremnosti na kompromis uz puno poštivanje činjenice da je Bosna i Hercegovina država u kojoj žive tri konstitutivna naroda i ostali.

NOVINAR BOGOČOVJEK
Poznato je šta mislim o novinarstvu koje je obilno začinjeno, ultranacionalizmom, ratom, tajkunizacijom, tranzicijom i inostranom pomoći u dobroj vjeri i lošoj namjeri.
Mislim da novinarstvo ne postoji, postoji samo upotrebna vrijednost novinarstva koja nema veze sa stvarnom vrijednošću profesije, znanja i društvene odgovornosti, nešto kao akcije na berzi, kao kurve na željezničkoj stanici, podložna uticajima svake vrste.
Gledam šta se radi živom Sulejmanu Tihiću, kojem, kao neko iz dnevne političke mješalice, mogu da zamjerim svašta i da kažem još i gore, od nedostatka političkog koncepta do strašljivog pipkanja i obaziranja na svaki šum, ali mu se mora priznati i mnogo pokušaja, od ukidanja Republike Srpske do sporazumijevanja.
Sarajevski tisak različito reaguje na Tihića. Već prema uobičajenoj podjeli uloga u ljubiteljstvu Heće, Cerića, Ćele, Gašija, Harija, Zlaje...
Jedan segment tog tiska, iz onog najcrnjeg sloja kojeg hemičari identifikuju kao „jedan čovjek – jedne novine“ a kojeg distributeri jedva evidentiraju jer se radi o tiražu od 700-800 primjeraka, odnose se prema Tihiću divljački, kao crnačke poglavice iz rasističkih viceva koje ulovljenog bijelca daju namočiti u kazan prethodno mu izbušivši kožu i uz ovacije prisutnih plemenika: zumba, zumba!
Neki novinstvenici su, u oba entiteta, umislili da su bogoljudi a ne novinari, da su predsjednici stranaka, da su Očevi Države i da znaju bolje šta je dobro za Ovu Zemlju, od svih onih koji glasaju i onih izglasanih. Zaboravili su da nikad nisu bili ni novinari i da je besmisleno da pokušaju da budu nešto drugo. Njihov jedini uspjeh je što su uspjeli umisliti da nisu više obični plaćenici nego stvoritelji koji su zaduženi da valorizuju šta je Tihić, ili neko drugi, uradio u skladu sa njihovom predodžbom, dobro za Ovu Zemlju. Taj soj novinara misli da može jednog predsjednika ponižavati pred gledateljstvom dvije države, da može članu Predsjedništva BiH skakati u oči kao da je sa njim pred razvodom...
Takve spodobe su proizvodi stranjskih eksperimenata nad živim ljudima u BiH, imali su donacije ili jevtina davanja u finasijskom smislu, imali su logistiku u hardverskom i drugom smislu, imali su priliku da se tajkunizuju u moralnom smislu, imali su priliku da ucjenjuju političare u civilizacijskom smislu a sada hoće da sebi stvore priliku da se prema javnim ličnostima odnose kao onaj poglavica.
Ne vidim ikakve realne potke za toliko umišljenosti o sopstvenoj ulozi u izgradnji Ove Zemlje. Krajnje je vrijeme da neintelektualne kafanizirane i zadrigle muške face i ravnousnati iskompleksirai ženski likovi u novinarstvu shvate da je njiova uloga tek transimisiona kada su informacije u pitanju a minorna kada je sve drugo u pitanju i da na način kako se ponašaju mogu završiti samo kao velike političke zvijezde tipa Kljujića, Mihajljice, Vuka Draškovića, Mirnesa Ajanovića... koji su takođe mislili da su bogoljudi, samo u politici.