SIPA ZAPLIJENILA
ORUŽJE ČIČE ROMANIJSKOG
Jedna od bezbjednosnih ispostava u BiH, OOUR SIPA-Nesalomivi, objavila je veliku žetvu oružja i municije čime je, kako se sugeriše, prekinula lanac šverca oružjem koje je bilo namijenjeno Evropi a ne za domaći terorizam. Još će neke ljude, koji su sada u inostranstvu, sačekati da pristignu pa će ih pitati za neke stvari, reče naozbiljeni visoki operativac Eliot L.
Zaplijenjeno oružje sastoji se od: mitraljez šarac kojim je pucao Čiča Romanijski, ili Joja sa Kozare, neutvrđenog dana, po mrskim Švabama i ostalim kolaboracionistima – komada 4, pištolj bereta sa prigušivačem napravljenim od auspuha motora Tomos APN – komada 3, ručna bomba kragujevka, zelenjuša, koju je Čedo najradije nosio kući na odmor kako bi se kurčio u lokalnoj kafani i koju je, kadgod je imao priliku, prodavao balijama za šteku cigareta – komada 10 ili više...
Odmah sam zamislio kako je oružje prodano u Holandiju, na primjer, i kako je tamo neki Vand der Vim uletio sa šarcem i bordel i zatražio da se poskidaju sve prodavačice vještačkih orgazama ili će pucati. Mogu zamisliti paniku kad ga je Van der isukao onako rđavog i konzerviranog. Ili, nedaj bože, zamišljam da je oružje došlo u Njemačku, nekom unuku od onih po kojima je taj šarac pucao, pa da je proradila ta germanska sklonost ka korišenju istog. Sa tim mitraljezom bi ojadio banke gore nego svi sekundarni krediti iz američkog legla zajedno.
SIPA ovim sramoti ne samo sebe nego i zemlju za koju radi.
Neko treba da kaže tim ljudima da je to farsa kao i zapljena dva grama heroina za cijelu noć.
Znam da su htjeli da daju ozbiljnost zajedničkoj instituciji Države BiH d.o.o. nakon što im je iz Republike Srpske poručeno da trebaju da imaju nalog za svoje poslove oko zgrade Vlade. Ako će oni što su presjekli lanac neovlaštenog prometovanja zarđale gvožđurije istraživati i poslove u građevinarstvu, ne smijem ni zamisliti rezultat.
Takvog oružja, i u mnogo većim količinama, ima po trapovima duž rovovskih linija u BiH, gdjegod zakopate. Da ne optužujem ljude koji su bili borci i koji su to oružje, nek se nađe, nosili kući i zakopavali za dan kada im se unuk bude ženio, pošto je odlazak u vojsku propao kao svetkovina za probavanje dugih cijevi.
Das nisam čuo ton iz te tv storije, pomislio bih da se radi o nekoj aukciji.
Jer, nemoguđe je da niko u ovoj zemlji ne zna kako je, recimo, oružje iz BiH došlo u Gruziju a da nam se servira kako su sipavci otkrili četiri zarđala šarca.
Da ne pominjem ilegalni ulazak oružja pred rat i u toku rata i sankcija za prodaju oružja i municije BiH.

SMJENA DODIKA I SILAJDŽIĆA
Jedan dio političke a i prostonarodne javnosti u BiH, pošto javno mnijenje ne postoji, već skoro tri godine uzima viagru koja je u kriznim psiho-političkim apotekama registrovana pod imenom Smjena Dodika i Silajdžića.
I nekidan su novinari pitali Am. amb. Ingliša da li je tačno da je od njegove zemlje traženo da smijeni Dodika i Silajdžića. Ili tako nešto.
Nekoliko površnih teza kruži iznad Bosne i Hercegovine.
Jedna je da reforme spašavaju BiH.
Druga je da je ukidanje Republike Srpske vrhunska, vrhunaravna i kultna reforma.
Treća je da se jednog jutra pojavio Dodik i zaustavio rajski put BiH koji je već bio popločan ukidanjem Vojske Republike Srpske a trebao je da se pozlati ukidanjem policije Republike Srpske u ustavnim reformama mnogo sretnijim nego što je aprilski paket.
Četvrta je da bi smjena Dodika riješila sve
Peta je da bi uz Dodika trebalo smijeniti i Silajdžića da tako demonstriramo multietnički kurban, da se vlasi ne dosjete.
Kakogod cijenili Dodika, problem BiH nije Dodik. Problem je sama klica BiH. Ali to zahtijeva dužu elaboraciju.
Dodik i Silajdžić nisu čak ni kao original i falsifikat. Ni po čemu se ne mogu svrstati pod ista mjerila kako bi ih se istovremeno moglo smijeniti. Rejting jednog i drugog neusporediv je. Čak i ako ne vrtimo izborno kolo unatrag, jasno je, na osnovu skorašnjih lokalnih izbora, da Silajdžić političku snagu crpi samo iz svog mjesta u Predsjedništvu BiH. On nema stranku ili je ima minornu. On nema stranački program kojeg prepoznaju birači, i na lokalnom i na parlamentarnom planu.
Silajdžić nema iza sebe nikakve reference osim ratnih. A to su reference skoro za rešetke. Dodik ima iza sebe neprestano udvostručavanje izbronih rezultata i, što je epohalno važno, osnivanje stranke poslije rata.
Silajdžić nije iza sebe ostavio ništa sagrađeno. Nije bio ni šef vatrogasnog društva u sastavu jednog TAM-a i četiri dobrovoljca. Dodik je prošao ubrzan razvoj jedne male pribanjalučke opštine, stvorio privatnu fabriku namještaja, bio predsjednik Vlade Republike Srpske i otvorio je prema svijetu. Sada je opet graditelj ekonomije i napretka koji prestiže prosjek plata i BDP u Federaciji iako je Republika Srpska startala iz arteškog bunara.
A najvažnije: Silajdžić laže po svijetu o broju silovanih i ubijenih i zahtijeva da se ukine Republika Srpska kako bi Bošnjaci sami vladali „Bosnom“ a Dodik zahtijeva poštovanje ustava i Dejtonskog sporazuma te trajni ostanak Republike Srpske u okviru BiH (za referendum ima vremena, op. R.V.). Te djelatnosti se ne mogu dovoditi u zajednički razlog za smjenu.
Šta se krije iza „Smjene Dodika i Silajdžića“?
Analitičari tog političkog amalgama smatraju da bi odstranjivanjem Dodika sa političke scene Savez nezavisnih socijaldemokrata iskopnio čime bi politička scena u Republici Srpskoj bila značajno devastirana jer više ne bi bilo jake stranke. Čak i kada bi se dio glasača prelio prema nacionalističkoj desnici to ne bi bio problem jer se ta desnica lako može ucjenjivati ratnim zločinima i kriminalom a mamiti slastima vlasti. Na tom dijelu pozornice zadugo se ne bi pojavio veliki igrač. Pogledajte, kažu, političku scenu u Hrvata, kakva je nakon odstranjivanja Jelavića. Teško bi nekome palo na pamet da neku novu ili staru stranku vodi ponovo tim putem, kao što sada Hrvate niko ne vodi putem hrvatske samouprave. Osim toga, potrebno je petnaest godina da se stvori pobjednička stranka a za to vrijeme posao bi bio završen. Bosna bi bila kalajisana.
Odstranjivanjem Silajdžića, bošnjačka politička scena ne bi izgubila ništa. Samo bi ojačala jer bi dvojac IZ – SDA imao jasniji mozaik i veći izbor političko-vjerskog alata – ne bi više smetali Haris i Lagumdžija.
Stoga molitva za smjenu Dodika i Silajdžića je u stvari molitva da jednom za svagda Bosnom i Hercegovinom zavlada bošnjaštvo u svojoj ovozemaljskoj formi islama.
Tačno je da se smjenom Harisa ne bi ni na stranačkoj ni na bošnjačkoj političkoj sceni dogodilo ništa. Jedino bi manje marlbora bilo popušeno u Predsjedništvu BiH.
Ali računica sa smjenom Dodika nije tačna. Malo je komplikovanija. Nisam plaćen da za tuđi račun analiziram tri posljednje orkanske izborne pobjede Dodika i Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

KOMŠINICA TIHIĆ
Sulejman Tihić kao komšinica: Ponesi, bona, svoju šećernicu da pijemo kavu, pa koliko treba kocke uzećemo a koliko ne treba vratićemo.
„Treba da završimo više priču o prenosu nadležnosti, pa neka se prenese ono što treba a ako ima nešto što ne treba – neka se vrati.“
Taj koncept komšijskog naivca kojeg je lansirao Alija Izetbegović u formi trostrukog multi... vica kao budućnosti bosanskohercegovačkog raja, neborojeno je puta viđen u BiH. I isto toliko puta propao jer je bio obmana s predumišljajem.
Bošnjačkim liderima više niko ne vjeruje, naročito Srbi i Hrvati, čak ni njihovi birači. Haris Silajdžić je na ovim izborima još više ispraznio glasačku kasu svoje stranke, Lagumdžija traži otpad za političke stranke a ni Tihić nije postigao neki uspjeh, govori o nešto više glasova u odnosu na SNSD a ne govori o tome iz kolike glasačke baze su izvučene jedna i druga količina glasova.
Naročito im se ne vjeruje nakon desetina potpisanih i uspostavljenih pa pogaženih dogovora. Ne vjeruje im se nakon austrougarskog odnosa prema Hrvatima u Federaciji BiH. Ne vjerujem im se da žele funkcionalnu i ravnopravnu državu BiH jer se u svakoj „državnoj“ instituciji provodi dominacija bošnjačkih uposlenika ili finansijska eksploatacija.
Tako treba promatrati i Tihićevu Bajku o Dogovoru – kao rečenicu sa komšiničinog prozora.
Nema više prenosa nadležnosti.
Bosni i Hercegovini ne treba više ništa nego što je dobila Dejtonskim sporazumom. Da sve može funkcionisati i ekonomski i politički, bez međunacionalnih incidenata i napetosti, pokazuje Republika Srpska. Znači, može i Federacija. A ako oba entiteta idu naprijed, BiH će biti sretna zemlja.
Priča o prenosu nadležnosti je koperfildovski trik.
Federacija BiH i ne zna šta su joj nadležnosti niti ima ikakav projekt korištenja svojih nadležnosti. Federacija je mrtvac, jednostavno životari, održavaju je na aparatima dok se čeka da Republika Srpska postane mrtvac. Tihić, i slične komšinice, misle da se od dva mrtvaca može stvoriti jaka država.
Dakle, kogod priča o prenosu nadležnosti sa entiteta na BiH, misli u stvari na Jednostranu Donatorsku Konferenciju u kojoj je Republika Srpska jedini donator a svi ostali čekaju vitalne organe i pare.
Zato je priča o prenosu nadležnosti završena prije nego što je i počela.
Nigdje niko nije pronašao trunku iskrenosti da se doista gradi moderna evropska država. Sve je smišljeno kao završetak rata i ostvarenje Cerićevog sna o narodu koji treba da dobije svoju državu kao i Slovenci, Hrvati... jer je tu klanjao pradjed Porobljivač.
Bošnjaci, kakogod se u istoriji zvali, kroz svoju političku i vjersku artikulaciju, nikada nisu demonstrirali iskrenost u stvaranju multietničke, multikonfesionalne i multikulturne zajednice Bosne i Hercegovine, od saradnje sa Kalajem, preko dodvorništva esesovcima do vezivanja zastave SDA i šahovnice.
Stoga je Tihićeva srceparajuća rečenica ubjedjiva koliko i rečenica svake kone s kojom ostale piju kavu pedeset godina i znaju je kao svoj kredenac.

PITER GALBRAJT ILI

REGISTROVANA

POJAVA LJUDOŽDERSTVA
Ratni američki ambasador u Hrvatskoj za čijeg vremena je Neovisna Hrvatska izvela niz deratizacija, redarstvenih manifestacija, kulturno-umjetničkih performansa te neometeno klanje, paljenje i protjerivanje Srba, njih 400.000, a on to mirno promatrao, potpomagao i odobravao, Piter Galbrajt, izjavio je u nekoj emisiji da mu je žao što nisu dozvolili da združene snage muslimana i Hrvata ne sataru Srbe na kraju višenacionalnih ratova u BiH.
I izjavio je da su Srbi genocidni fašisti.
Ne postoji politički metar za karakterisanje ovakve izjave.
To spada u poremećaje uma.
To niko nikad nije izjavio ni za Nijemce koji su imali fašističku državu, fašistički politički sistem i fašističku silu za realizaciju. Naprotiv, pobjednici Drugog svjetskog rata, kako svjedoči Čerčil u svojim memoarima, i u toku rata su planirali i dogovarali kako sačuvati njemački narod jer narod ne može da nestane zbog toga što se njihova država i vlast izrodila u fašizam. A Srbi su samo jedan od učesnika građanskog rata, vjerskog rata i kriminalizovane odbrane nacije i nikako se ne mogu uspoređivati sa Hitlerovom Njemačkom da bi ih se moglo nazvati fašistima.
Piter Galbrajt je genetski potomak bijelaca koji su istrijebili Indijance na sjevrenoameričkom kontinentu, otevši im pri tome zemlju, prirodu i bogatstva. Piteru Glabrajtu je proradio pradjedovski gen koji je zadužen za masovno istrebljenje i on sada svjedoči da je imao podsvjesnu želju da Srbi budu istrijeblljeni. On to klasificira kao: „pokoreni“ što je u slučaju sjevernoameričkih Indijanaca realizovano kroz rezervate.
Piter Glabrajt se može svrstati u kategoriju masovnih ubica jer je to ionako američki pronalazak. Samo savršena demokratska i ekonomski stabilna društva mogu da porode, odoje i odnjeguju ljude koji bez razloga ubiju dvadeset, trideset ljudi za pola sata.
Moja klasifikacija za Pitera Galbrajta: ljudožder.
Jer njegova ratna djelatnost i ono što javno govori ne može se smatrati političkim niti socijalnim djelovanjem.
Kladim se da noću sanja da u dnevnom boravku ima tam-tam bubnjeve prevučene sasušenom ljudskom kožom nekog Srbina koga su redarstvenici živog zakopali za vrijeme akcije koju su organizovali i pomagali on i američki eksperti.
Tu osionost, koju šire pojedini američki zvaničnici po svijetu, pa i ovdje, a koju preuzimaju razni Šmunkovi i Voskuleri, ne može suzbiti Al-kaida i 11. septembar. To se može urušiti samo ekonomskom propašću društva koje je iznjedrilo takve ljudožderske sklopove svijesti.
Jer, ta svijest je i produkovana kapitaložderstvom i unesrećivanjem svega živog oko sebe. Prljavo bogatstvo hrani ovakvu kolektivnu i pojedinačnu krvoločnu ljudoždersku svijest. Kada nestane te hrane, možemo se nadati i nestanku takve svijesti.
Ta svijest je produkovana i nedostatkom kulturno-istorijske, civilizacijske i vrijednosne posteljice za društvo iz koga je ponikao Piter Galbrajt. To su ljudi koji su došli niotkuda, nisačim i nizbogčega. Stoga njima nacija ne znači ništa. Bili to Srbi ili neko drugi. Oni i ne znaju da nacija znači čitavu istoriju i da to nije tek puko statističko obilježje, to nije „ilegalni meksikanac“ koji je noću roveći pijesak prešao granicu u Teksasu, to nisu „afroamerikanci“ ili „latinoamerikanci“, kako Galbrajtovi vole da skupno zovu nacije, kao da se radi o redu insekata.
Nacija je evropsko dostignuće istorije, kulture i socijaliteta. Druga područja nisu stigla dotle, neka nidokle. Neka područja planete stigla su tek do misticizma i sekti, neka do vjere i idolopoklonstva, neka do ljudožderstva. Samo Evropa svu svoju istoriju ljudi koncentriše u nacije, u njima čuva sve dragocjenosti, dostignuća, bogove, vjere, vremena, kulture, umjetnosti, društvene regulacije...
Zato su nacije u Evropi važne. I zato je nacijama važna Evropa.
Onome kome ništa nije važno, on ide u Ameriku.

REFERENDUM ILI RASPAD
Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske neće biti pominjan referendum. Barem u zaključcima.
Ambasador, Bosanski Ohaer, Stipe Fikus, Bosansko Sarajevo i Država BiH d.o.o. mogu odahnuti. I Tačka.
Ali nepodnošljiva tortura laganja o žrtvama i silovanjima, o genocidnosti svake žive vrste koja ima veze sa Srbima i Republikom Srpskom, o potrebi da i javni nužnici budu u državnoj korporaciji i da se ukine nadležnost Republike Srpske čak i u segmentu pranja ulica, time neće biti otklonjena.
Sve to što praktikuje Sarajevski Bošnjački Krug u posljednjim godinama, a naročito u posljednje tri, otkako bauk referenduma kruži nad Bosnom i Hercegovinom, ne djeluje u korist referenduma nego djeluje u korist raspada.
To je zamka u koju neprestano upadaju akteri SBK.
Svako protivljenje referendumu, jednako kao i svaki zahtjev za jačanjem državnih organa, što je impresionističko pomagalo kojim se približno opisuje unitarizacija i centralizacija, vodi ka raspadu BiH a ne ka referendumu.
U tu zamku su upali i Ambasador, Bosanski Ohaer, i Tačka.
Radi nekoncentrisanih čitalaca, moram da kažem da treba razlikovati referendum, secesiju i raspad. Referendum je hiperrealističko slikanje stvarnosti čije je obrazloženje sadržano u pravu na samoopredjeljenje. Secesija je odvajanje dijela narodne imovine u vidu teritorije od ostatka države, pod uslovom da od države nešto ostane. Raspad je raspad. Kao, po mnogim teorijama prava, u slučaju Titove Jugoslavije. U narodnom tumačenju prava signirano pod: svako sebi.
Bosna i Hercegovina ne može opstati na ovaj način.
Nemoguće je da Republika Srpska neprestanim dokazivanjem dejtonskih činjenica od koje je njaveća da je u istom trenutku nastala i priznata i BiH, i Federacija, i Republika Srpska, i neprestanim ekonomskim iskoracima, sačuva BiH.
Nemoguće je pronaći kompromis jer nema aktera za kompromis. Ne može Republika Srpska činiti kompromis sama sa sobom. Ne može Republika Srpska o sudbini BiH pregovarati sa nepostojećim Agama Sarajlijama i Tačkom jer ne predstavljaju nikoga. Haris Silajdžić i Sulejman Tihić ne predstavljaju nikoga osim svoje političke stranke. Ne predstavljaju ni Predsjedništvo BiH niti predstavljaju Sarajevo.
Pravi realni i jedino moguće djelotvorni pregovarači su Federacija i Republika Srpska. Ta dva subjekta mogu da stvore Državu ili da je rastvore. Koliko interesa nađu da dva entiteta, toliko će je i biti.
Na dosadašnji način ne može se stvoriti ništa.
Država BiH sa p.o. ne može se stvoriti ukidanjem grba Republike Srpske. I drugo ovdje ne spomenuto.
Ako Age Sarajlije, Ambasador i Tačka budu insistirali na dosadašnjem traženju nepostojeće elementarne atomske čestice unitarizacije i na pokušaju da se uništi neuništiva čestica referenduma, neće se dogoditi ni referednum ni secesija.
Dogodiće se raspad.
A tu onda neće pomoći ni Dejtonski sporazum, kao što SFRJ nije pomogla Jalta, ni međunarodno pravo, ni noćne more.

GLOGINJE I KLJUSE
Nije dobro da hvalim Avaz, pašće im tiraž.
Ali, Sead Numanović je danas napisao prostonarodno naravoučenije vidljivo svima i golim okom. Jedino što nije vidljivo svoj sili savjetnika, lobista, analitičara, i stranačkih funkcionera okupljenih oko lidera bošnjačkih sarajevskih stranaka.
Temelj svake politike je ekonomija. Ono što je SNSD rekao 2006. Naprijed Srpska znači napredak u ekonomiji, razvoju, zapošljavanju, socijalnoj sferi, kulturi. To smo i uradili. To su ljudi i prepoznali na izborima.
Gologuz ne vlada ničim.
Od 2006. naovamo u Federaciji BiH i u Sarajevu, niko nije pominjao napredak. Jeste hrvatski živalj radio na ekonomskom jačanju svojih područja. Mislim na Vitez, Grude... ali to je više stvar privatnog prljavog i čistog kapitala nego što je u bilo kojoj mjeri stvar političke stranke i dugoročno artikulisanog programa.
Dobro im je Sejo rekao, ako budu znali slušati, treba ekonomski jačati Federaciju, u stvari treba je spasiti od bankrota. Treba i učvršćivati institucije BiH jer su napadima na Republiku Srpsku i Dodika, dovedene u poziciju da se bore za goli opstanak. Ne pravi se Država BiH tako što ćeš organizovati šezdesetminutaške hajke na Dodika a BHT guta pare ko septička jama u kraškom području.
Dabome, nismo Generalići, nije se neki Bakir slučajno sjetio Dodika, niti se neki Haris nešto uščešao pa lupetao po Njujorku i Briselu, niti se Tihić zbog bolesti uzjogunio pa hoće da vrati Republiku BiH koja je vladala teritorijom od tunela do Miljacke, nije se niko slučajno sjetio ukidanja Republike Srpske. Oni jesu slučajni donosioci bombe. Otkrivaju se neprestanim zahtjevima da neko drugi mlati gloginje umjesto njih. Dok im kljuse, u koje se još mogu pouzdati, lipsava od gladi.
Bitni su naručioci ali donosioci trotila moraju da shvate da rade protiv BiH, i ovakve, dejtonske i bilo kakve. Nručioce neće zasvrbjeti ni guzica ni glava pa oni u egzistencijalnom sadašnjem a ni u budućem smislu nisu važni.
Narod je davno rekao: sve što radiš sebi radiš a samo ponekad misliš da radiš drugome.