TOMPSON I GRADIŠKA STARA
Pop-ustaša Marko Perković, u Hrvata poznatiji kao Tompson koji pjeva gadosti o Jasenovcu i Gradišci Staroj (ustaškim logorima fašističkog satelita Hitlerove Njemačke, Nezavisne Države Hrvaste), uglazbljuje Srbe na Vrbe, veliča mnoge sudionike sumnjivih ratnih događanja i ondašnjeg Domobranskog i nedavnog Domoljubnog rata... i koji nije neki pjevač, nema osjećaja za ritam, nema glasovnu komunikaciju sa kolektivnim osjetilom koncertne publike i nema raspon glasa dovoljan za ambalažu pjevača, održao je koncrt u središtu Zagareba, pred 30 tisuća posjetitelja, kako javljaju mediji.
Bilo je mržnje prema Srbima što je jedan od načina bivstvovanja hrvatstva, bilo je ustaških obilježja, naopakih šahovnica sa prvim bijelim poljem, crnih košulja, mnogo mladeži i masovne egzaltacije ali niko nije uhićen.
Kada bi se pimjenjivalo evropsko pravno i demokratsko dostignuće uslijedilo nakon II svjetskog rata, mogućnost da se zakonom zabrani veličanje i restauracija fašizma, Tompson ne bi mogao držati koncerte po Hrvatskoj ni drugdje. U nekim zemljama je službeno onemogućen, u nekima je javnost spriječila takav inzorcizam – unošenje đavola.
Problem, očito nije u koncertu i Tompsonu.
Tompson je samo produkt stanja svijesti, pretežito hrvatske mladeži. Jasno je da postoji raspoloženje za takovu vrst glazbe i te ljude ne može niko izbrisati iz hrvatskog življa. Da li je neodgovorno i netočno ustvrditi da je ustašofilija jedan dobar dio rodoljublja, domoljublja i „uobičajenog“ hrvatskog nacionalizma ili bi to bilo poustašivanje cijele nacije i svakog njenog pripadnika, ne može se odgovoriti kratkim tekstom niti sa strane – to mora uraditi hrvatska znanstvena, kulturna i politička neovisna javnost. A to se neće nikad dogoditi. Stoga sam bliži nijekati odgovor na prvi dio pitanja.
Sveprisutna mladež, koja je ushićena pjesmama od kojih mnoge pripovijedaju o pretprošlom ratu i o čemu oni nemaju pojma, govori o tome kako nacija živi kroz nove generacije. A ustaški krvavi folklor je dio te nacije, bez obzira što je to u tragovima, minimalno ili u malom postotku populacije. To je prvi istinski problem Hrvatske.
Stoga je bespredmetno zabranjivati Tompsona.
Okupljanje na otvorenom koncertu Tompsona u Zagrebu, i drugdje, i oduševljenje koje se praktikuje, pojedinci pravdaju time da Tompson pjeva o domovini, o ljubavi, o obitelji, o herojima domovinskog rata – i što je tu sporno. Oni, dakle, podsvjesno, poistovjećuju pjesmu o Jasenovcu sa ljubavi, obitelji, domoljubljem. To je drugi istinski problem Hrvatske.
I na kraju, što nema veze sa Hrvatskom jer se na njenoj teritoriji jednako i više egzaltira narodnjacima iz Srbije, bitno je uočiti kako se lako okupi, kalupira, vagonira i usmjerava masa kojom se otjelovljuje ideja. To je znak da sutra može da se očekuje i rat. A to je i objašnjenje kako smo lako došli do ratova.
No, došao sam na početak: mnogo lakše je oblikovati mase nego jednu jedinu jedinku.
(445 riječi za Tompsona)

RED SEKSA, RED CIPSA

Zanimljiva je ta džava, Bosna, da prostiš.
Nekidan u Višegradu, u lijepom starom gradu gdje ljubavi uvijek ima, vidim da je ispod ćuprije raskopana obala, kuće na obali samo što nisu pale u junačkoj boprbi protiv zuba vremena... Gledam tu sliku, kao da je iz vremena kad je građena ćuprija i skoro da očekujem da se pojavi Mehmed-paša Sokolović, da me mazne sabljom i procijedi: one meni nema Bosne.
Prva pomisao je bila da se nismo mnogo odmakli o Ćorkana.
Ne pomaže OHR, tuce visokih predstavnika, Evropska unija, mape puta, SAA...
Onda stiže vijest, sve ih je više, da neka lica B.G.D.N.G.R.J.K.L.O.E.R.L. bludniče, prostituišu i seksualno se iživljavaju nad maloljetnicama.
Po tome bi se reklo da smo u svjetskom trendu.
Onda SEKS u CIPSU, lakše dobiti ličnu kartu nego onu stvar.
U Svijetlom Distriktu Brčko, kažu izabrani zvaničnici, ima i 20.000 ličnih karata za koje nemaju ljudi. Tamo CIPS čini čuda, daje lične dokumente i kriminalcima. To se u titinoj vojsci govorilo: na spisku. A na licu ih nema. Mislio sam da među Srbima ima mnogo lopova, da među Hrvatima ima mnogo još prevejanijih lopova, mislio sam da među Bošnjacima takođe ima lopova ali da u Gregorijanovom Brčkom ima lopova, to nisam nikad ni pomislio.
Čudno je dostignuće taj Distrikt.
Ne može se riješiti par desetina pasa lutalica ali 20.000 LK nije uopšte problem.
Iz cijelog ovog bureka sa seksom i cipsom mogu samo zaključiti da na ovom prostoru od seksa ne možeš praviti bisnis, od Brčkog Distrikt i od Bosne državu.
Zato je Mehmed-paša Sokolović pravio mostove.

SLOVENAČKA PRIVATIZACIJA – ZELO POŠTENO

Kad se pogleda fotografija Janeza Janše, trebalo bi da bude jasno da je nešto pokradeno u državi slovenačkoj.
Ovih dana podnijeta je i prva krivična prijava u segmentu privatizacije koju su skoro svi ekonomisti i svi zavidni obični pripadnici drugih južnih nacija i vjera hvalili kao koncept po receptu: Slovenci su uvijek bili najpametniji.
Krivična prijava je podnijeta u slučaju Pivovarna Laško a protiv izvjesnog lica po imenu Boško Šrot. Riječ šrot bi mogla značiti otpad.
Pominje se i Igor Bavčar, mnogo poznatiji, u predmetu Merkator.
Odavno je bilo sumnjiva pamet „Slovenaca“. I poštenje. Nigdje ništa pošteno nije urađeno sa onim što je pedeset godina sticao komunizam. Kada su počela da se cijepaju velika slovenačka preduzeća koja su harala bivšim jugoslovenskim tržištem, shvatio sam da se sa sunčane strane Alpa kotrlja neka prevara. Potom su došle vijesti da neki državni fondovi imaju udjela ovdje, neki ondje, da nafta ima udjela u novinama, novine u sokovima, sokovi u trgovini.
Onda se otkrilo da je sve jednostavno i identično formulama ostale braće Jugoslovena. Šešelj-Slobina teza - Svi Srbi u Jednoj Državi - prevedena je na slovenački: Sva Slovenačka Preduzeća Slovencima. Dabome, to niko živ ne može provesti na pošten način. Primijenjen je i poneki hrvatski recept: zaposjedneš giganta, uzmeš kredit na ime zaposjednutog i vraćaš kredit od buduće zarade i imovine zaposjednutog. Taj recept vidim kao početak propasti slovenačkog gospodarstva.

U ovdašnjim, srpskim okvirima ta ekonomija je išla nešto jednostavnije: Karadžićevi Srbljaci - Srbi Divljaci, u ratu i nakon rata zaposjeli su preduzeća kao direktori i iz njih izvukli sve što su mogli, dijelom zbog spasa vlastite guzice od rova a dijelom da bi formirali paralelna preduzeća i poslije lako postali vlasnici ili omogućili drugima da to učine. Djelatnosti i radnici nisu bitni.
Slovenija je to mogla uraditi jer evropsko, a pogotovo svjetsko, tržište nema interesa za tako mali broj potrošača. Kadgod se pojavi takav interes velikih kompanija, sve to strogo slovenačko nestaće u raljama preko noći.
Ali, opšta opasnost se krije upravo u samom genetskom kodu privatizacije. Na ovaj način upropaštena je srž djelatnosti ekonomskih orijentira i uništeno tržište. Primjer je baš Laško pivo koje gubi tržište a Slovenci se ne rađaju tom brzinom da ga nadoknade. Upravo je Šrot, svojim receptom preuzimanja Laškog doveo do toga da se Pivovarna uplete u mrežu većinskog ili značajnog vlasničkog udjela nekoliko nepoznatih firmi što je dovelo do gubitka koraka.
Spas se uvijek može naći u preuzimanju od strane nekog velikog evropskog igrača (mada je interes upitan). Djelatnost, porezi i radnici će ostati ali će neki šrot, i grupa koju predstavlja, otići bogatiji od hiljada stvarala i kreatora.
Pošto Deželu čekaju izbori, ovo mora mirisati na pripremu tog događaja. Vlast, tj. Janša, vjerovatno sugeriše biračima početak obračuna protiv lopova.
Nadam se da će slovenački socijaldemokrati to iskoristiti da biračima pokažu kako lopov lopova štiti, tuži i sudi.

I osvojiti vlast.

KRIMINAL U CIPS-u

Baš me čudi.
Pohapšeno dvadeset njih koji su radili u tom CIPS-u. Vijesti kažu da su izdavali lične karte kriminalcima, falsifikovali, primali pare, imali oružje...
Tako svijetla državna institucija, reformirsana metodologija, softver, hardver, tender, sve na jednom mjestu, da Država zna ko su joj podanici, urađena uz znanje i pare stranaca, u skladu sa najboljom evropskom praksom... i prc.
Tako probrano osoblje, u skladu sa najboljom balkanskom praksom, zaposlili se dobrovoljno, sa idejom da ne djeluju u nekim sitnim entiteskim mupovskim odjelima za lične karte, nego u Državnoj Agenciji za lične dokumente i podatake, ej.
Ali, potvrdila se moja teza da budala i lopova ima svuda, samo je pitanje vremena kada će se i gdje pokazati.
Budale koje misle da se država pravi tako što će se napraviti SIPA, CIPS, DGP, BHRT, RAK, ITD. a na tom temelju, kao sojenica, jednog jutra izraste država, posebna su vrsta budala. Jednostavan je dokaz da to ne može: kome odgovara CIPS, radno i politički, kakva je nadležnost bezbjednosnih struktura izvan tog stršljenika, ko provjerava i po kojim kriterijima ko tamo radi i s kim kontaktira, ko ga može držati na uzdi izvještavanja o radu, dodjele sredstava...? Na ta pitanja ne može niko da odgovori i u tome i jeste problem.
Ja znam kako se to radi a znaju i svi drugi. Drug Tito je i to izmislio.
Tamo gdje država vodi evidenciju svojih podanika, tamo nema šale. To se može raditi samo u državnim institucijama u najtješnoj saradnji policije i bezbjednosti. Da znate kome sutra skidate glavu ako se dogodi propust. A ne da neka država u susjedstvu ulovi sitnog kriminalca i da se tako otkrije propust širokih razmjera u državnoj agenciji.
Pravljenje države tako što će glavni cilj biti da se razvlasti entitet neće nikada uspjeti. Lične dokumente mora da radi MUP (MUP Republike Srpske a ostali ko hoće) i tu se završava sva teorija i praksa. Niko ne zna koliko je tisuća osobnih dokumenata otišlo kriminalcima, teroristima, financmaherima i tajnim službama drugih plemena.
Da sam na mjestu onih u EU koji labave vizni režim, BiH ga nikad ne bi osjetila, da prostite.

O DERATIZACIJI HRVATSKE

Ne želim da budem loš prorok.
Ali srpsko pitanje će stići Hrvatsku kad-tad. Kao jermensko Tursku na vratima Evropske unije.
Taj manjak 300 ili više tisuća Srba je etničko čišćenje, progon, pogrom, fašistička ideologija opredmećena u sterilizaciji, deratizaciji i pohrvaaćenju neba, zemlje i vode.
Taj manjak 300 ili više tisuća Srba Hrvatske nije redarstveno-vojna akcija protiv agresora, kako to objašnjava Mesić, pominjući kako HV nije slala tenkove na Srbiju a Srbija, kao, jest na Hrvatsku. Mesić zaboravlja da su to bili tenkovi JNA i da se Hrvatska na neustavan i nedogovoran način otcijepila od SFRJ. Da su to radili na ustavan i odgovoran način, moglo se dogovoriti i ta farsa sa tenkovim pa i ta nesreća sa Srbima. Ali i sa hrvatskim žrtvama i razaranjima. Ali, ne. Grimasoidni povjesničar je htio da ode pod zemlju kao stvoritelj Nezavisne Tisućljetne Države. Tako je on i to političko vođstvo krivo za rat koliko i onaj Požarevac i drugi Šešelji. Krivi su i za rat u BiH. Jer, kad je Nezavidsna Država postala neovisna bez kulturnog suglasja, BiH je postala klaonica.
Taj manjak se ne može pravdati reaktivnim slijedom srpskih budalaština tipa balvan-revolucija itd. Hrvatska je imala plan da zaključi tehnološki proces Jasenovac i točkira NDH. Što će, pri tome, biti sa Srbima, Hrvatima u BiH itd, nije bitno.
Dakle ministar Vuk, Jeremić, je rekao bezazlenu istinu.
Jednog dana će to biti teška i bolna istina. Dana kada neki od Velikih Regulatora budu imali plan a Hrvatska im bude stajala na putu.

RAK RAKA

RAK, regulatorna agencija za komunikacije, ima rak.
Stranci, čije je to čarobno čedo za stvaranje zlata iz pomiješanih otopina medijskih foliranata, skorojevićkih vlasnika, lopovskih lokalnih mini-mogula seljačke provencijecije, potplaćenih dozvola za frekvencije, ilegalnog korištenja spektra emtiovanja i snage i inostranih interesdžija, izveli su i ovdje pokaznu vježbu o tome kako se svaka bjelosvjetska praksa može upropastiti i da je nevažno da li su to uradili domaći ili strani izdajnici.
RAK je, dakle, neovisni regulator. Njime upravlja, ili ga kontroliše Savjet, Savjet se bira demokratski, političke stranke se pitaju. Sve je, naizgled, regualrno sa regulatorom.
Ali pošto Bosnai Hercegovina mora da bude bosanska, borba je velika oko kote ko će biti direktor RAK-a. Treba da bude Bošnjak stranački dogovor kaže da bi to morao biti neko iz hrvatskog naroda. Savjet je, navodno, jednoglasno rekao da to treba da bude utjelovljenje neovisnog regulatornog uma, Kemal Huseinović.
Sada se traži tumačenje zakona o tome.
Stvar je jasna. RAK ne može funkcionisati jer je to poligon za neprestanu otimačinu u kojoj Bošnjaci žele da prisvojje to tijelo za sebe i da Srbima i Hrvatima daju do znanja ko je vlast u Bosni.
Pošto je postalo morbidno neprestano natezanje oko toga čije je šta i kome pripada red i redoslijed, bilo bi najbolje razmotriti vraćanje te regulatorne nadležnosti na Republiku Srosku. Ionako postoji ministarstvo saobraćaja i veza i može preuzeti tu prerogativu. Moguće je i formirati ministastvo za medije i pridodati mu te nadležnosti.
A samoregulirajuća klika, koja nosi tako optimistično ime, neka se bavi frekvencijama po Bosni i Sarajevu, telalima, talambasima...

LUPA K’O HILARI

Nakon što je Hilari Klinton, žena mnogo poznatijeg muža koga evidentiraju pod Bill Felatio Klinton, perverzno lagala kako je, izašavši iz aviona na tuzlanskom aerodromu, kada su došli onomad pred kraj rata da podrže Srbe u BiH, uletjela u takvu snajpersku vatru da je jedva živa ostala i da je, zamišljam, trčala od kolica do kolica za prtljag i nosila Zdepastog Bila na leđima dok joj je on nekoliko puta spadao zbog drhtavice koju je imao usljed enormne količine straha koju su sijali četnički snajperisti, oni koje nisu uspjeli pobiti u Tuzlanskoj koloni, moja tetka iz Gornje Paležnice mi je javila da se u narodu, za nekoga ko laže ničim izazvan, bez velike nužde, upotrebljava poštapalica: laže ko Hilari.
Sada čekam da mi javi da narod koristi ortopedsko lingvističko pomagalo: lupa ko Hilari.
Ne znam šta je tačno na engleskom rekla a nije mi baš ni prevod jasan. Jer u jednoj rečenici povezati ubistvo Roberta Kenedija, trajanje kampanje i tvrdnju o neodustajanju iako je očiti gubitnik, može samo neko ko misleno i umno nije artiklisan. Lakomislenost nije dovoljna za to.
Moram da budem rasist i antifeminist, ovisi kako ko procijeni: između crnca i glupe žene doista nema dileme o tome koga nominovati za predsjednika.
Ali, ima jedna bitna stvar u svemu – pare.
Nisam zapamtio koliko je miliona dolara prikupila i prijavila Hilari za svoju kampanju ali svi znamo da je to dolarska astronomija. Kad bih imao tri mjeseca da upoznam strukturu Hilarine stranke i toliko para na raspolaganju kao izvršni sekretar, jamčim da bih i samog Mihajla Mihajljicu doveo do predsjedničke nominacije.
A sa Hilari, kako vidimo, to nije moguće.
Ne znam šta joj rade savjetnici, analitičari, pisci govora, stilisti, gafisti. Mnoge izborne poslove učio sam od Amerikanaca. Da li je moguće da je u svoj štab uzela tako nisku klasu ili je, i pored američkog ekspertskog znanja o izborima, ona baš beznadežan slučaj.
Dobro je, ipak, da ide Obama, on će pobijediti u izborima i možda će se nazrijeti kraj osione Bijele Amerike utemeljene na Porodičnom Kapitalu, istrebljenju Indijanaca, ropstvu i air force demkoracy.
(300 riječi za Hilari)

RAZBIBRIGA

KAPITAL GLOBALNO, FELACIO LOKALNO

SILAJDŽIĆ GOVORI SRPSKI

Haris Silajdžić, predsjedavajući Predsjedništva BiH, po ko zna koji put u svijetu se ponaša kao predsjednik političke stranke i američkim i međunarodnim zvaničnicima plasira stavove koji iskrivljuju sliku o BiH i koji propagiraju politiku nacionalne asimilacije.
Silajdžićev stav da se u BiH govori jednim jezikom sa tri različita imena nastavak je fundamentalističkog muslimanskog zahtjeva reisa Cerića: jedna država – jedan narod a to znači država Bosna i narod Bošnjački.
Silajdžić će morati jednom konačno da shvati da i on sam govori srpskim jezikom, da Bosna ne postoji i da Srbi i Hrvati nisu Bosanci ni Bošnjaci i da BiH nikada neće biti bosanska niti bošnjačka. Stavovi koje zastupa i plasira Siljadžić početak su fašizma jer ta pošast i počinje oduzimanjem jezika i nametanjem tuđeg. Sljedeći korak je brisanje i protjerivanje Srba i Hrvata a islamizacija onih koji ostanu na ovim prostorima.
Silajdžić i drugi mogu svoj jezik da zovu kakogod hoće ali i stručna i politička javnost zna da se u BiH govori samo srpski i hrvatski. Iako ne želim da budem mračni nacionalist i priručni jezikoslovac, ali treba se prisjetiti stručnih tvrdnji vrhunskih lingvista Hrvatske da Hrvati govore srpski jezik. Dabome, to zvučni stravično ali istorija jezika govori o nečemu drugom: Hrvati su zbog najezde mađarizacije i germanizacije, u različitim vremenskim periodima posezali i za onim što je bilo srodno, kao što je štokavica, a što može sačuvati nacionalni identitet. Hvala bogu da su u tom uspjeli i ne treba im to nabijati na nos. Srbi kao najveći narod na Balkanu nisu bili u takvoj jezičkoj opasnosti ali su istoriju, i svoju glupost, platili bološkim umanjenjima. Sada još treba neki Silajdžić da izbriše Srbe iz BiH jer će ih ubijediti da govore bosanskim. Jebo ga Benjamin Kalaj, i on je izmišljao bosanski.

Međutim, Silajdžić i drugi treba da znaju najvažniju činjenicu: ovakvi istupi jednog agresivnog stranačkog totalitariste i asimilatora, bez obzira što se predstavlja kao Predsjedavajući, znače još jedan nepovratni korak u raspadu BiH.

POLITIČKA SCENA REPUBLIKE SRPSKE

Da li je politička scena Republike Srpske monolitna, monotona i jednoumna kao što to propovijedaju Mihajljica, Esdees i inostrani predstavnici i analitičari a naročito šezdesetminutaška klika sa pokroviteljem iz Distrikta?
Analitička kartica ovdašnje političke scene ne može se koristiti klasičnom matričnom skalom desnica-centar-ljevica ali ni ratno-nacionalističkom spektrometrijom. Moguće ju je razlučivati samo sa rakursa predstojećeg vremena.
Glavni marker od kojeg se mora poći je činjenica da je u Republici Srpskoj na pobjedničkoj sceni postratna politička stranka – SNSD, i da je to jedini politički areal sa takvom situacijom na prostoru bivše SFRJ.
Realna socijaldemokratija, koju praktikuje i programira SNSD, znači da se poklapaju dvije činjenice: interesi širokih sirotinjskih prevarenih, eksploatisanih i uniženih slojeva sa programom prvobitne akumulacije široke socijalne sigurnosti, ekonomskog napretka, depresijacije Kriminalizovane Odbrane Srpstva i političkog utemeljenja demokratskih nacionalnih garancija, čiji je autor i realizator Savez nezavisnih socijaldemokrata.
Takva lepeza identičnih interesa i programske orijentacije može se svrstati samo u prostor od centra do ljevice.
U tom prostoru je svakako:
· neutralni narodni egzistencijalizam političkog centra,
· socijaldemokratija za ekonomski sve stabilnije široke srednje i niže slojeve i za srednje moćni kapital upravljiv u opšte i socijalne koristi,
· socijalna opcija,
· socijalistička vizura radništva i sindikata,
· minimum trendova internacionale,
· demokratsko, ustavno i evropsko rješenje nacionalnog pitanja.
Političkim klišeistima, komunističkim globalistima i pragmatičnim manipulatorima sumjivo je svako pominjanje nacionalnog pitanja u socijaldemokratskom vokabularu i povod je za svrstavanje u ratnu nacionalističku retoriku u ulozi nastavljača genocidnih agresora.
Dva istorijska aspekta omogućuju i opredijelili su ulazak SNSD-a u „nacionalno područje“. Prvi je, svakako, neprihvatanje kominterovske postavke o anacionalnosti lijevih (tada komunističkih) opcija. Trivijalan je zahtjev da je socijaldemokratija izvorna i vjerodostojna samo ako ne poznaje naciju u čijem miljeu je nastala i djeluje. Takva socijaldemokratija ne može doći na vlast jer politički i istorijski trendovi još uvijek idu nacionalnim kolosjecima. Stoga SDP u Hrvatskoj ne može da pobijedi HDZ. Drugi, jednako bitan, sadržan je u ocjeni da se nacionalni poslovi, pod čim podrazumijevam širok kompleks pitanja i odgovora, ner mogu prepustiti ratnoj kvazipolitičkoj rulji koja, na svim stranama to rješava kriminalom i ratom. Socijaldemokratija je potpun mozaik političkih odgovora na pitanja širokih slojeva društva i ne može izbjegavati odgovore i na pitanja nacionalne garancije.
Ako ne bi uzeli u obzir ta dva aspekta, omgućili bi da socijaldemokratija u Republici Srpskoj bude puki punkt manipulacije i nacijom i političkim procesima i trendovima.
SNSD je jednom za svagda ušao u taj prostor i to ne treba posmatrati kao nastavak naciokriminalne politike Srbljaka – Srba-divljaka Slobo-Rašine koalicije koja je Srbe koštala koliko i sve unazadvjekovne kataklizme, već kao demokratsko, napredno, moderno i evropsko rješavanje nacionalnog pitanja Srba u BiH. I ne kao rušenje, otcjepljenje ili pripajanje.
Šta je ostalo u centru i desno od centra?
U centru bi se mogao detektovati demokratski progres bez obzira što to nije ideološki i slojevno profilirana opcija jer progres ekspertskog tipa ne može biti narodna ideologija. Može biti jednokratna opsjena. Osim toga, nosilac demokratskog progresa jedan je od međaša Procesa Priručnog Formiranja Stranaka u Republici Srpskoj. U taj arsenal ubrajaju se nekad jedinstveni socijalisti Radišićevog tipa, i šire, radikali Ludog Voje ali i razbijanje Koalicije Sloga, razbijanje Srpskog Narodnog Saveza i formiranje Demokratskog narodog saveza Prijedora i Marka Pavića, formiranje jakog Mihajljičinog radikalnog krila u Bosanskom Novom...
Od centra dalje udesno, trebale bi biti artikulacije interesa krupnog tradicionalno privatnog kapitala i nacionalističke i ultranacionalističke opcije. Ali njih nema bez obzira što postoji Srpska Demokratska stranka. Krupni privatni kapital skoro nije ni evidentiran a prljavi, opljačkani i zakopan u teglama to sigurno nije, a Esdees nikada nije ni ulazio u nacionalističke i ultranacionalne vode. Razulareno zločinaštvo i anarhističko verbaliziranje nacije i međunacionalnih odnosa nije ništa više od predmeta sudskog procesuiranja i predmeta istorijske političke reciklaže.
Esdees, sada, ne može da uđe u taj prostor jer nema šta transformisati pošto to nikada i nije bila ideologija nego obična Kriminalizovana Odbrana Srpstva. Relativno krupni privatni kapital toliko je kriminalizovan i toliko se osilio da ne shvata potrebu političke podrške koju mu Esdees ne može ni pružiti. A nacionalizam i ultranacionalizam kao politički program, ne mogu ovdje zaživjeti i da su uslovi mnogo bolji. Međusobna klaonica nije podloga za nacionalističke političke opcije.
Dakle, s pozicija neposredne dogledne budućnosti, stvoreni su uslovi za klasičnu bipolarnu političku scenu u Republici Srpskoj. Takva scena, čiji su suprotstavljeni igrači ni klasična ljevica ni klasična desnica, najproduktivniji je motor socijalnog, ekonomskog i demokratskog napretka društva.
Preduslovi su stvoreni, preciznije, stvorio ih je Savez nezavisnih socijaldemokrata. Ali drugi pol te scene ne postoji. Opozicija koja se tako izdaje na tom kraju, ili neki marginalci koji bi bili malo tamo - malo ovamo, nisu validni faktori desnice a ni centra.
Esdees je politička stranka u rasulu. To ne treba toliko shvatiti kao organizaciono-terensko pitanje nego kao ideološko-profilski problem nekompatibilnosti sa vremenom.
Radikalska opcija, koja počiva na konstrukciji jedan čovjek-jedan radikal-jedna stranka, bezvrijedna je.
Na tom prostoru dijela centra i otklonu udesno, čeka se novi akter. Možda je bolje reći da se čekaju uslovi za formiranje i stasanje novih stranaka. Njih nema jer nema ni uslova za formiranje desnice.
Za to krivicu ne može da snosi Savez nezavisnih socijaldemokrata i da bude optuživan za jednoumlje etc. Da su jahači Esdeesa i radikala vrijednosno profitabilni igrači opozicije, desnice i drugog pola, već bi se inostrani faktor uhvatio u kolo podrške i promocije u suprotni pol političke scene u Republici Srpskoj. Ali, nisu. I to ovi drugi dobro znaju. Dobro znaju i da formiranje tog dijela scene po slobobeogradskom receptu nije tako lak i jednostavan posao.
„Naša stranka“ i slične cirkuske razbibrige služe za uveseljavanje političke javnosti.
Dugoročna prognoza: najmanje jednu deceniju treba krilu Desnice Koje Nema da se predstavi nekim ozbiljnim igračem u obličju političke stranke, koja će, onda, u naredoj deceniji tražiti mogućnost da dođe na vlast.
Dotad smo prinuđeni opozicijom smatrati ovo malo jada koje se tako neovlašteno predstavlja.

BAKIR IZETBEGOVIĆ – RAZUMLJIV REALIZAM

Bakir Izetbegović, potpredsjednik SDA, a u odsustvu bolesnog S. Tihića, očito predsjedavajući SDA i u svojstvu naviještenog lidera te stranke, predao je CIK-u prijavu stranke za lokalne izbore.
To je učinjeno uz adekvatan prijem cijele delegacije od strane predsjednika Centralnog Izbornog Komiteta.
Tumačim da su dva moguća razloga za takvu teatrologiju na visokom nivou:
· Opadajući rejting Stranke Demokratske Akcije
· Opadajući rejting Sulejmana Tihića.
SNSD, na primjer nema takve trendove pa je prijavu predala ovlaštena službenica Sekretarijata Glavnog odbora. Ta drastična razlika između SNSD i SDA, govori o nečem ozbiljnom što se dešava u SDA i sa SDA.
Ali, meni kao dnevno-političkom krvniku, zanimljivija je izjava koju je B. Izetbegović dao povodom bezazlene administrativne procedure: „Dodik je uspio retorikom privući potencijalne birače SDS-a i radikala. Ali, nasreću, ono što on radi mnogo je bolje od retorike, od onoga što on govori.“ Pošto je rekao da SDA neće ulaziti u igru stvaranja Kontradodika, zaključio je da je jedini izlaz graditi BiH i ići u Evropu.
Bakir Izetbegović ne voli Dodika niti mu se dodvorava pa se jedino može zaključiti da je Bakir realist. Očito, i kod Sarajevskog Političkog Kruga prevladava uvjerenje o odbacivanju sadomazohističkog unitaraizovanja ili čekanja unitarizacije. B. Izetbegović ne govori kao Tihić, da treba zaustavaiti Dodika, da se Dodiku popušta i da mu se, od najviših predstavnika, ide na ruku.
Izetbegović je shvatio relanost po BiH pogubnog suprotstavljanja Dodiku i Republici Srpskoj u nastojanju da se osigura trajna teritorijalno-politička samostalnost u okviru BiH i Dejtonskog sporazuma ili izvan.

AZIJSKI BLOK

Savršena kopija Putina, Predsjednik Rusije i cijele Moskve, Medvjedev, sastao se u Pekingu sa kineskim predsjednikom Hu Đintaoom.
Treba uzeti u obzir to što je Medjedev u prvu izvanrusku posjetu od izbora, otišao baš u Čajnu. To je mnogo veći znak od onoga koji bi se ukazao dolaskom Hua u Moskvu. Rusija želi da kaže: Ovo je naš prvi pik, ovo je naš najvažniji izbor. Kina želi da kaže: Mi prihvatamo tu činjenicu, mi smatramo da je ruski izbor najvažniji inače bi Medvjedeva primili tek nakon posjeta drugima a da smo otišli u Moskvu samo bi potvrdili ono što je potvrđeno – izbor za predsjednika.
Istorijski, planetarno i strateški, ovaj susret, u svjetlu cijelog spektra odnosa Rusije i Kine, koji su mnogo bolji, odnosno temeljniji, prirodniji i efikasniji od odnosa SSSR – Komunistička Kina, treba smatrati okosnicom svjetskih vrtloga u cijelom ovom vijeku i određivanjem temelja globalnih igrača 22. vijeka kao vijeka u kome će konačno propasti sistem pentagonizirane organizacije UN, world bank sistem i slične imele ememefovskog tipa kao i globalna žandarmerija utemeljena na BB političkom bombarodavnju – bombardovanju tipa koji je primijenjen na Beograd i Bagdada u svrhu planetarnog vođenja politike moći, uticaja i pozicioniranja kapitala a rasporeda troškova i gubitaka.
Istočni Savez, Azijski Pakt ili Zauralski Blok, čak i ako se nikad ne formira u obliku alijanse ili nato-varšavske radionice, ima se smatrati blobalnim vaseljenskim, dakle zemaljskim i svemirskim, faktorom. Za uređivanje odnosa u svijetu i atrofiju Globalne Žandarmerije na tehnološkoj platformi BBB (BeogradBagdadBombardovanje), dovoljno je da se Rusija i Kina ne sukobljavaju ni u političko-susjedskom međaškom odnosu. Ne moraju formirati blok, savez ili pakt.
Veoma važno je i to što se radi o azijskom podneblju. Podneblje i geološka podloga igraju nejasnu integrativnu ulogu u istoj tehnologiji pojedinačnog i kolektivnog poimanja svijeta politike i egzistencije. To što se i u Kini i u Rusiji primio komunizam, pa i izvitoperio, nije uopšte slučajno.
Saradnja dva diva već javno pominje nuklearni program i Ujedinjene nacije. Dok ovo pišem, armija vojnih, politički i geostrateških analitičara „nacionalnog interesa“ u svoje krvne žile uvodi centralno grijanje jer im se lede i od samo površne analize posjete Rusa Kinezu.
Područje svemirskog rakursa, energetski stokovi čije tkivo prožima i okupira Evropu, geopolitički kapitaliziran kapital od energenata, preuzimanje internacionalnih punktova kapitala i fondova, ogroman suficit i višak zdravog a ne virtuelnog mešetarskog založnog rizičnog kapitala, uporedna industrijalizacija i visoka tehnologizacija te jaka država, raspoređeni u posjedu oba azijska diva, porobiće cijelu zemaljsku kuglu i postaviti uslove bezuslovne predaje bez upotrebe vojne i nuklearne sile. Kugla će tada spoznati svu moć Države i Potencijale Velike Nacije, odnosno Jednonacionalne Države nad lagano prodimljenim liberalizmom ekonomije velikih kapitalista i demokratske prakse u skladu sa najboljim opsjenama.
Sadašnji igrači Velikog Žandara, Novog Kolonijalnog Vimbldona i Marketa Kriza, doći će u poziciju nemoći. Potezi rušenja malih režima, proizvodnje talibana, kreiranja savršeno kontrolisanih nacionalističkih sukoba, nelegalno finansiranje ljudskih prava, laboratorijsko razmnožavanje pokreta i stranaka po svijetu, igra tajnih Emaj službi... postaće smiješni.
Istovremeno, sa susretom Medvjedeva i Hua, dogodio se u Londonu i prijem Dalaj Lame od strane britanskog premijera Brauna.
Istovremenost i usporedba ta dva događaja razotkrivaju propast starih irađanje novih tehnologija Globalnog Rasporeda Moći.

RAZBIBRIGA

NACIOANALNI INTERES

SARAJEVSKE ILUZIJE
Nekoliko priča o Državi BiH d.o.o. koje su posljednjih dana lansirane sa obje strane planete, iz Ujedinih nacija i iz Banjaluke, od različitih zvaničnika, šalju Bosni i Hercegovini prijatne poruke za budućnost – poruke do kojih ona sama, i njeno Bosansko Sarajevo, ne može da dođe.
Nikola Špirić, predsjedavajući Savjeta ministara, rekao je u UN da je upravljanje BiH-om od strane OHR-a potrošen model, da je MZ stvorila preveliku zavisnost lokalnog vođstva od nje same (a često hoće i da nas predozira – moja opaska), da čuvari BiH ne mogu biti OHR i međunarodna zajednica već isključivo njeni građani, da je Dejtonski sporazum formula uspjeha a to znači: jaka država – jaki entiteti ili jaki entiteti –jaka država.
Špirić je još, doslovno, rekao: Reforma ustava se ni po koju cijenu ne može bazirati na negacijama, niti Vašingtonskog niti Dejtonskog sporazuma. Želim javno da upozorim da dovođenje Dejtonskog sporazuma u pitanje, može snažno ugroziti rezultate koji su postignuti do sada.
Lajčak je, pak, rekao da se gašenje OHR-a može očekivati kroz nekoliko mjeseci.
Milorad Dodik u autorskom tekstu u Nezavisnim novinama jasno kaže da raspad nikome ne odgovara ali nije nemoguć. Raskrsnica BiH ima dva izlaza: evropske integracije koju će provoditi sadašnje legalne institucije, bez formiranja specijalnih „državnih tijela za integracije“ i neizvjesnost i potom – raspad, kaže Dodik.
Uz ovo treba konstatovati da je EU „odustala“, mada je to upitan termin i pod navodnicima jer se radi o podvaljenim, falsifikovanim i EU nametnutim uslovima koje je ona takve isporučila BiH, od fantomske reforme javnih tv servisa, sistema i korporacija, od reforme policije i drugih nejasnih danguba i odlučila potpisati SAA jer je uvidjela da je opšti seks sa BiH došao do tačke kad se ona može raspasti kao slika od pucli; kao i od lova na Mladića, po ucijenjenoj Srbiji, jer to može dovesti Šešelja na mjesto predsjednika vlade Srbije.
Svi se vraćaju realizmu.
Samo Bosansko Sarajevo živi u ateljeu apstrakcija.
Slikajući političke minijature pod nazivom ostanak OHR, donošenje unitarizovanog ustava, formiranje državnih nadinstitucija za integracije sa EU, Srebrenica, povratak samoizmišljene Republike BiH i njenog ustava, usta na usta ustavu iz aprila... Sarajevski Unitaristički Krug gubi koncept realne i održive BiH i pretvara je u društvo sa ograničenom odgovornošću u kome oni koji imaju osnivački kapital nisu vlasnici ni dijela odluka. SUK, naprotiv, svu odgovornost želi delegirati raznim ohaerovima i carevima, samo ne ovdašnjim ustavnim institucijama, liderima, ustavnim narodima i minimumu saglasja.
Kategorije Sarajevskog Unitarističkog Kruga: Država – to smo mi, Genocid, Agresija, Problem Dodik, Problem RS, Reforma... samo su posljednji baloni helijuma iznad BiH.
Iluzije.
Slika stoji posve drukčije.
Odlukom o potpisivanju SAA, Evropska unija je konačno priznala realnost BiH i digla ruke od traženja ili gradnje podzemnih piramida od hiljada državnih institucija na čijem vrhu je Vrhovni Faraon Država BiH.
Savjet ministara treba, nakon potpisivanja Sporazuma, sačiniti strategiju procesa i predložiti to Parlamentarnoj skupštini BiH, Narodnoj skupštini Republike Srpske i Parlamentu Federacije, na usvajanje.
U toj strategiji mora jasno stajati popis onoga što u BiH treba uraditi na putu integracija kako svake nedjelje svaka budala ne bi izmišljala nove uslove, podjela odgovornosti i nadležnosti na postojeća zajednička i entiteska tijela i institucije, stav da je „reforma policije“ završena i nebitna za realizaciju SAA, stav da stabilizacija i pridruživanje ne podrazumijeva prenos nadležnosti sa entiteta na „državu“, izmišljanje novih državnih institucija izvan SM i entitetskih izvršnih organa, novih ministarstava, agencija i „državnih tijela“, stav da je stabilizacija i pridruživanje preči posao od izmjena ustava ili novog ustava.
Želje Sarajevskog Unitarističkog Kruga da SAA pretvori u čarobni štapić unitarizacije i podržavljenja flore i faune BiH, kao i natuknica Lajčaka da BiH hitno mora formirati državne institucije za realizaciju SAA, mogu EU omesti u namjeri integracije BiH.
Da ne bih ja, kao pripadnici SUK-a, izmišljao, prevodio i prorokovao šta misli i treba EU i Vašington, reći ću samo da EU jasno mora da se opredijeli: ili euintegrisana BiH ili dezintegrisana BiH izvan EU.
BiH ne može preživjeti još jedan nalet unitarizacije, ni mnogo manji od projekta Ukidanja Policije Republike Srpske.
Zato u paketu treba analizirati Dodika, Špirića, Lajčaka, SAA.
A sarajevski atelje apstrakcija može ostati lokalno pokazno mjesto za političke turiste na temu gradnje Skadra na Miljacki.

RAZBIBRIGA

GLASANJE NA EUROSONGU

JE NAUKA O MIGRACIJAMA

PREKO NOVIH GRANICA